vojna vozila

Autor wulfy, Rujan 06, 2022, 21:52:41

wulfy

Da probam da otvorim i ovu temu o tehnički zanimljivim vozilima koja imaju neke svoje specifičnosti. Naravno, ta vozila su specifična po zahtjevima koja se traže od njih, a da bi se jednostanivnije približila evo u koje se kategorije dijele ta vozila:

Terenska neborbena vozila

Terenska neborbena vozila se razlikuju od civilnih vozila po tehničkim karakteristikama jer su prilagođena vojnim potrebama (npr. inastalacija je 24 V da bi mogla da se montira vojna tehnika koja radi na istom tom naponu). Osnovna namjena im je prevoz ljudstva, ali bi trebalo imati i mogućnost nadogradnje tako da služe i za prevoz naoružanja, kao tehnička radionica, kao komandno vozilo (veza), sanitet,... Pošto se radi o vojnim neborbenim vozilima podrazumjeva se da su terenska vozila, te da posjeduju prohodnost po raskvašenom terenu (blatu), kiši, snijegu, ledu, ... Terensko neborbeno vozilo se koristi za prevoz ljudstva, za izviđanje, a u pojedinim slučajevima i za borbena dejstva (neborbena vozila nemaju oklopnu zaštitu). Naravno, i ovim terenskim neborbenim vozilima moguće je dodati određeni nivo balističke zaštite (od lakog naoružanja, protivpešadijskih i protivtenkovskih mina,... ), ali onda prelazimo u kategoriju oklopljenih vozila.
- laka neborbena terenska vozila imaju dvije osovine i pogon na sva četri točka, te služe za prevoz od 4 do 14 lica (ukoliko nije neka specifična nadogradnja), a za prevoz tereta imaju nosivost od 250 do 1.000 kg, uz mogučnost vuče prikolice težine do 750 kg.
- srednja i teška neborbena terenska vozila (kamioni) služe za vuču i transport, te prevoz ljudstva, vuču oruđa, priključnih sredstava i raznih tereta. Služe za prevoz od 10 do 20 lica, a za prevoz tereta imaju nosivost od 1.500 do 20.000 kg. Ako su izvedena iz civilnih vozila onda se određeni sklopovi (u zavisnosti od namjene, te koja je civilna osnova, promjene mogu biti na kabini, šasiji, osovini, vješanju, motoru, mjenjaču, ...) mjenjaju i prilagođavaju vojnim potrebama. Po vrsti pogona mogu biti: 4x2, 4x4, 6x6 ili 8x8. Blokada diferencijala na zadnjem mostu (mostovima) se podrazumjeva.

Borbena vozila

Borbena vozila imaju određenu balističku zaštitu i opremljena su naoružanjem. Konstrukcija pogona (točkovi ili gusjenice) je izrađena tako da omogućava veliku prohodnost. Pojedina borbena oklopna sredstva imaju i amfibijske mogućnosti. Borbena namjena određuje konstrukciju, vrstu naoružanja i stepan balističke zaštite.
- Lakooklopna borbena vozila mogu biti civilna (terenska) vozila ili laka terenska neborbena vozila kojima je dodat određeni nivo balističke zaštite. Mogu se ispočetka projektovati kao lakooklopna borbena vozila (ne postoji verzija bez balističke zaštite). Služe za prevoz ljudstva (do 14 ljudi), mogu imati razne nadogradnje (sanitet, komandno vozilo, nosač nauružanja, ...), a ukupna težina im je do 12 tona. Ova vozila se se često ne kategorišu kao borbena vozila te im je namjena vrlo slična lakim ternskim neborbenim vozilima, te samim tim postoje i varijante koje nemaju naoružanje. Ipak zbog balističke zaštite spdaju u ovu kategoriju.
- Oklopni transporteri su vozila koje prevoze pješadiju (sa svom potrebnom opremom) do linije fronta. Nije im namjena učestvovanje u samoj borbi, ali mogu imati montirano naouražanje kao što je mitraljez ili bestrzajni top, minobacač ili lanser protivoklopnih raketa.
- Borbeno vozilo pješadije je vrlo slično oklopnom transporteru, ali zamišljeno da osim prevoza bude podrška pešadiji u borbama. Često su naoružana topom od najmanje 20 mm kako bi imala adekvatu vatrenu podršku pješadiji. Borbeno vozilo pješadije zamjenjuje oklopne transportere.
- Samohodna artiljerija predstavlja oklopno vozilo opremljeno artiljerijskim oružijem (top, haubica, minobacač, bacač raketa ili laner raketa) te služi kao podrška jedinicama na frontu, a koristi se i za protiv vazdušnu odbranu. Za razliku od tenka koriste se cijevi većeg kalibra i ne postoji okretna kupola, te se vozilo mora okrenuti u pravcu dejstva.
- Lovac tenkova posjeduje protivoklopno naoružanje, nema oklopnu zaštitu kao tenk, mnogo je lakše i pokretljivije, te brže od tenka. To su mu prednosti naspram tenka, a najćešće su naoružani topom ili lanserom raketa.
- Tenk je teško oklopljeno vozilo sa topom na okretnoj kupoli. Borbena namjena mu je podrška pješadiji ili samostalno djelovanje. Ima veliku prohodnost a zbog topa velikog kalibra na okretnoj kupli i veliku vatrenu moć u svim pravcima.
Podjela borbenih vozila (osim tenka koji je isključivo gusjeničar) može biti na:
- borbeno vozilo na točkovima koji imaju koncepciju 4x4, 6x6 ili 8x8 za bolju prohodnost po lošim terenima. Glavna prednost borbenog vozila na točkovima naspram oklopnih vozila na gusjenicama je brzina kretanja i manja potrošnja goriva. Borbeno oklopno vozilo na točkovima ima ograničavajaću faktor u težini koja može biti do najviše 30 tona.
- borbeno vozilo na gusjenicima ima veću preohodnost nego varijanta sa točkovima, ali manju brzinu. Zbog gusjenica borbena oklopljena vozila mogu biti teška i do 60 tona (tenk se pravi samo kao vozilo sa gusjenicama).

Civilna vozila u vojnoj službi

Civilna vozila u vojnoj službi su vozila koja nemaju nikakve izmjene u odnosu na fabričku izvedbu. To su vozila koje korosti Ministarstvo odbrane, Generalštab i vojska, a tu spadaju razna drumska vozila:
- putnički automobili svih klasa za razne logističke i svečane događaje
- autobusi za prevoz većeg broja ljudi u mirnodobskim uslovima
- kamioni za prevoz raznog tereta i opreme za koji nisu potrebni specijalizovana vojna vozila (ternska neborbena vozila).


wulfy

WILLYS MB i FORD GPW
vozila sa kojim je počela masovna provizvodnja lakih terenskih neborbenih vozila

Prvi svjetski rat je osim do tada neviđenih razaranja i pogibija i donio ogroman napredak tehnologije. Tada se pojavljuju i prvi kamioni sa pogonom na četri točka. Američka vojska je u svom sastavu imala kamione sa pogonom na sva četri točka od kompanije ,,Four Wheel Drive Auto Company''. Kako su tenzije između dva svjetska rata rasle tako je je američka vojska tokom tridesetih godina htjela da u svom sastavu ima i neko lako vozilo sa pogonom ne sve točkove. To vozilo bi istovremeno zamjenilo brojne motocikle sa bočnom prikolicom i zastarele automobile Ford T.
Prvo takvo vozilo američkoj vojsci 1937 godine isporučuje kompanija Marmon-Herrington, i to sedam Fordovih automobila koje su u rečenoj kompaniji prepravili tako da imaju pogon na sva četri točka. Kompanija American Bantam prepravlja tri Austin roadstera u vozila sa pogonom na sva četri točka i 1938 godine ih isporučuje američkoj vojsci. Tih, sveukupno deset modela, je američkoj vojsci zapravo posližilo da ispitaju šta se može očekivati od takve vrste vozila. Ipak, tek kad je rat u Evropi postao ,,sigurna stvar'' amerikanci 22. jula 1940 godine raspisuju tender za nabavku ,,lakog terenskog vozila opšte namjene''. Rokovi i tehničke karakteristike su bile takve da većina kompanija (poslato na adresu tadašnjih 135 američkih proizvođaća vozila) nije ni pokušala išta da uradi. Zahtjevalo se, između ostalog, sledeće: rok od 49 dana da naprave prvi prototip, te još 75 dana da se napravi 70 testnih vozila. Samo vozilo bi trebalo da ima međuosovinski razmak od 190 cm, a raspon točkova od 120 cm, vjetrobran koji se mogao brzo ukloniti, pogonski agregat koji može da razvije 115 Nm obrtnog momenta, nosivost od 300 kg, dok je najzahtevnije bilo da težina vozila ne prelazi 590 kg. Samo dvije kompanije su odgovorile na ovaj tender, to su: Willys-Overland Motors i American Bantam Car Company. Willys nije uspio da napravi ni približno tražen model u zadatom roku, dok je American Bantam u roku od 49 dana napravila prototip, te u roku od 75 dana napravila i rečene test modele. Glavni dizajner u Bantamu je bio Karl Probst a model koji je konstruisao nazivaju Biltz Buggy. American Bantam Blitz Buggy se na testnim poligonima u Merilendu počeo pojavljivati od 23. septembra 1940 godine.

No, onda se priča okreće u korist onih koji nisu zadovoljili sa svojim vozilima. Pošto Bantam nije imao dovoljno velike proizvodne kapacitete da isporuči traženi broj vozila ministarstvo rata se obraća kompanijama Vilis i Ford te ih ohrabruje da nastave sa razvojem svojih započetih lakih terenskih vozila. Na testovima koji su trajali od 27. septembra do 16. oktobra čelnici i inžinjeri Forda i Willysa su mogli detaljno da prouče Bantamov model. I ne samo to, ministarstvo rata je, pozivajući se na sigurnost zemlje Bantamu dao nalog da Fordu i Vilisu preda sve nacrte i rezultate istraživanja koja su imali. Do novembra 1940 godine i Ford i Vilis prestavljaju svoj model koji treba da konkuriše Bantamu na testiranjima. No, i Bantam je u međuvremenu poboljšao svoj model, tako da su se u izboru našla tri slična modela (javna industrijska špijunaža): Bantam BRC 60, Willys Quad i Ford Pygmy. Prvo što se primjetilo je da svi modeli teže mnogo više od traženog (oko 900 kg naspram manje oko 600 koliko je traženo), no, sva tri modela su proglašena prihvatljivim, te je rečeno da svaka kompanija napravi po 1.500 primjeraka ne bi li se testirali i van testnih poligona (na pravim vojnim zadacima). Tih 1.500 predserijskih komada od svake kompanije su i nešto izmjenjeni te Bantam ima oznaku BRC 40, a zadnji primjerak sa traka silazi u decembru 1941 godine kada ova fabrika i prestaje sa proizvodnjom. Vilis je smanjio težinu za stotinjak kila i predserijski model je poznat kao Willys MA (M kao military što znači vojni i A kao prvi model), dok se predserijski model treće kompanije zvao Ford GP (G kao government što znači vlada, a P je tada bila oznaka na Fordovim putničkim vozilima koji imaju međuosovinski razmak manji od 2 metra).

Poslje dugog perida testiranja i uzetih utisaka od raznih vojnika u julu 1941 godine ministarstvo rata je donjelo odluku da standardizuje sva vozila u toj novoj klasi, te zbog toga moraju da odaberu jednog proizvođača koji će da im isporuči 16.000 ovih vozila. Zbog jačeg motora kojeg ima Vilis dobija ugovor, no presudno je bilo i to što mu je cjena bila manja, kao i silueta. Za serijski model uzete su dobre strane Bantama i Forda (npr. ravna hauba). Taj serijski model, zbog poboljšanja u odnosu na predserijski model, poznat je pod imenom Willys MB (B, jer je drugo vojno vozilo). Naime, već u oktobru 1941 godine postaje jasno da Vilis ne može da proizvede dovoljan broj primjeraka na vreme te se od Forda zahtjeva da krene sa proizvodnjom datog modela. Taj model je poznat pod imenom Ford GPW (W potiče od Willys te se daje do znanja da je vozilo pod licencom). Jedan od modela je i Ford GPA, model koji je zapravo amfibija.

Evo ga broj proizvedenih prederijskih vozila:
1940 god. - American Bantam Blitz Buggy --------------- 1 kom.
1940 god. - Bantam BRC 60 --------------------------- 70 kom.
1940 god. - Willys Quad -------------------------------- 2 kom.
1940 god. - Ford Pygmy -------------------------------- 1 kom.
1940 god. - Ford Budd ---------------------------------- 1 kom.
1941 god. - Bantam BRC 40 ------------------------- 2.605 kom.
1941 god. - Willys MA ------------------------------ 1.553 kom.
1941 god. - Ford GP -------------------------------- 4.465 kom.
Serijska proizvodnja vozila tokom drugog svjetskog rata:
od 1942 do 1945 god. - Willys MB ----------------- 361.339 kom.
od 1942 do 1945 god. - Ford GPW ----------------- 277.896 kom.
od 1942 do 1943 god. - Ford GPA ------------------ 12.788 kom.

U toku rata vojnici su ovo vozilo prozvali đip (Jeep). Postoje mnoga objašnjenje zašto su ga tako prozvali, neka objašnjenja su logičnija od drugih, no ime je zapravo poteklo od, u to vrijeme popularnog crtanog lika zvanog Popaj. E, taj i nama dobro poznati Mornar Popaj ima prijatelja koji se zove Eugen. Taj lik se u crtanom pojavljuje tokom 1936 godine kada Mornar Popaj pita profesora Brainstajna: ,,Šta je đip?''. Odgovor je glasio da je to biće koje živi u trećoj dimenziji, ali potiče iz četvrte dimenzije. Zna se da ima ćelija afričkog divljeg psa, ali uslijed mutacije u četvrtoj dimenziji dobilo se to čudno biće. Eugen je Olivijin ljubimac kojega joj je poklonio upravo Popaj, a taj ljubimac ima osobinu da nestane, te da se pojavi tamo gdje je bilo nemoguće. Eugen je dobrica koja ne zna da laže, a namjera mu je da pomogne ljudima, no jedino zna da komunicira tjelom i jedini glas koji zna da izgovori je: ,,đip''. Zato je Popaj pitao šta je đip. Upravo su vojnici u novom tereskom vozilu prepoznali Eugena i prozvali ga đip. Naravno, to nije moglo proći nezapaženo od proizvođača pa 1943 godine Willys registruje ime Jeep (Đip).

Kada se rat završio Ford prestaje sa proizvodnjom, Willys od 1945 godine počinje da nudi svoj model i civilima. Taj model zovu CJ (Civilian Jeep).

Willys.jpg

wulfy

VCL (véhicule de commandment et de liaison)

Ambiciozni projekat Francuske, Zapadne Njemačke i Italije koji je počeo 1966 god., a koji je trebao da stvori ultimativno teresnko vozilo koje bi koristile armije pomenutih država. Projekat je ostao u domenu prototipova, ali je svakako zanimljiv zbog svega šta se dešavalo oko samog projekta. Evo price.

Kakve terenske automobile imaju Francuska, Zapadna Njemačka i Italijanska vojska?

Od 1944 god. Francuska vojska je dobijala američke terenske automobile (Willys MB i Ford GPW) kojih je do 1946 god. bilo oko 22.000. No, polovina te flote je imala neku falinku, te je E.R.G.M. (Etablissement de Réserve Générale du Matériel Automobile) razvrstavao neispravna vozila na ona koja se mogu osposobiti, i na ona koja bi služila da budu donori djelova. Time je napravljena ogromna zaliha rezervnih dijelova za američki vojni terenac. Ipak, od 1949 god. raste pritisak da se napravi francusko (domaće) vozilo u toj kategoriji. Posao je dat francuskoj kompaniji Delaje (Delahaye) koji su razvili lako vozilo za izviđanje VLR (Véhicule léger de reconnaissance), mada se negdje nalazi sa oznakom VLRD (Véhicule léger de reconnaissance Delahaye). Tokom 1950 god. to vozilo je prikazano francuskoj vojci i ista je bila impresionirana karakteristikama, tako da 1951 god. počinje proizvodnja. Ipak, Delaje je proizvođač luksuznih vozila, a to znači da su naučili da rade komplikovane mehaničke sklopove (radi boljih karakteristika vozila), ali i koje traže redovno (i skupo održavanje). U vojsci se nisu sva vozila baš redovno održavala tako da su one početne prednosti zapravo bile velike mane. Probano je sa raznim poboljšanjima (pojednostavljenjem konstruktivnih rješenja), ali bezuspješno. Delaje bankrotira 1954 god. kada se i prekida proizvodnja ovog skupog terenca.
Tada na scenu stupa Hočkins (Hotchkiss) koji od 1946 god. ima licencu za američki terenac (Willys–Overland), te su ga 1955 god. ponudili francuskoj vojsci, sa izmjenjenim pojedinim tehnikalijama (recimo napon od 24 V) koje je zahtjevala francuska vojska. Ovaj terenac oznake Hotchkiss M201 proizvodio se do 1966 god. te je osim novih rezervnih dijelovao imao i lager od E.R.G.M.-a. Kao jednostavnije i robusnije vozilo naspram Delaja bio je omiljen u vojsci. Ipak, francuska vojska i dalje traži domaće vozilo koje bi zamjenilo američki Đip.

U januaru 1953 god. raspisan je konkurs za lakim terenskim vozilom koji bi u Njemačkoj vojsci zamjenio terenske motocikle sa bočnom prikolicom iz drugog svjetskog rata. Tri kompanije su prestavili svoje viđenje takvog terenskog automobila (DKW Munga, Borgward Goliath Jagdwagen Typ 31 i Porsche 597 Jagdwagen). U januaru 1956 god. prototipovi su predati na testiranje, te je u oktobru 1958 god. odlučeno da je najbolje vozilo DKW Munga. Munga je akronim od Mehrzweck Universal Geländewagen mit Allradantrieb, a to znači višenamjensko unirvezalno terensko vozilo sa pogonom na svim točkovima. Ipak, ovo vozilo se u eksplataciji pokazalo slabim, dvotaktni motor je nešto što je tehnički prevaziđeno u to vrijeme, te zapadno njemačka vojska 1965 god. odlučuje da treba razviti drugo vozilo.

Krajem 1949 godine Ministarstvo odbrane Italije raspisalo je konkurs za lakim terenskim vozilom koje bi zamjenilo američki terenac, a koji je donacija saveznika. Time bi se popunjavanje redova vojske vršilo domaćim vozilom. Na konkurs su se 1951 god. pojavila dva vozila Alfa Romeo 1900 M i Fiat Alpine. Fiat kao dosta jeftinije vozilo donosi pobjedu, a tada mjenjaju ime jer je Alpine ime jedne vojne jedinice, a kako je sjećanje na rat još svježe, smatra se da to ime nije primjereno. Tada je vojna verzija dobila ime Fiat AR 51 (AR je skraćenica od Automezzo da Ricognizione što znači izviđačko vozilo, a 51 je oznaka godine kada je počela proizvodnja). Po redizajnu iz 1955 god. oznaka modela je Fiat AR 55. Tokom 1958 god. predstavljena je nova vojna verzija oznake Fiat AR 51B sa novim motorom i još nekim izmjenama, a koja je zamjena za Fiat AR 55, no proizvodila se vrlo kratko jer je 1959 god. predstavljen model Fiat AR 59 koji je uz razna poboljšanja opremljen kukama na koje se kače padobranska užad, izdržljivijim vješanjem, te je praktičnije kačenje oružja, opreme i prikolice. Kako se sve razvija tako se počelo razmišljati o modernijem vozilu.

Udruženi razvoj terenskog vojnog vozila

Na upit francuske vojske niko od domaćih proizvođača nije htio da se javi jer je 10.000 vozila (koliko je tražila francuska vojska) suviše malo da se troše resursi neke kompinje. Pošto bi 50.000 vozila bilo primamljivo odlučeno je da se u projekat uključe Zapadna Njemačka i Italija. Tražene specifikacije vozila su bile:
- amfibijsko vozilo sa 4x4 pogonom koje se može serijski proizvodti u sve tri države,
- pogonski motor da može sagorjevati više vrsta goriva te da ima od 40 do 50 KS,
- da može da postigne 95 km/h, te da ima domet od 800 km,
- nosivost treba da bude 500 kg, a težina prikolice koju može povući 750 kg,
- težina samog vozila ne bi trebala da prelazi 1,5 t
- da se može transportovati avionom, te da se može spuštati padobranom
Uz nabrojane specifikacije rasprisan je konkurs 1966 god. za komadno i izviđačko vozilo VCL (véhicule de commandment et de liaison). VCL treba da zamjeni terenska vozila u tri armije: Hotchkiss M201 (Francuska), DKW Munga (Zapadna Njemačka) i Fiat AR59 (Italija). Da bi se to omogućilo formirana su tri udruženja iz sve tri države:
1. NSU, Moto Guzzi i Panhard (NMP),
2. Fiat, MAN i Saviam (FMS) i
3. Hotchkiss, Büssing i Lancia (HBL).
Trebalo je razviti prototipove do 1970 god. kada će sve tri vojske preuzeti iste radi testiranja.

Pomenimo da se Zapadnoj Njemačkoj najviše žurilo sa projektom jer je DKW Munga po svim parametrima najslabije vozilo, a uskoro i sam DKW sa svojom dvotaktnom tehnologijom nestaje. Zato je kao privremeno rješenje, do razvoja zajedničkog vozila, u redove njemačke vojske od 1968 god. stupao Volkswagen Typ 181, terensko vozilo sa pogonom na zadnje točkove koje nema mogućnost da mu se uključi pogon i na prednje točkove (tehnička osnova je Folksvagen Buba). 

Prototipovi

Od tri nabrojana udruženja dva su prihvatila da rade na razvoju prototipa bez finansijske naknade. Time u konkurenciji ostaju FMS (Fiat, MAN i Saviam) i HBL (Hotchkiss, Büssing i Lancia). Prezentovani prototipovi su prikazani sa dvije godine zakašnjenja, odnosno tokom 1972 god.

FMS VCL je bio težak 2.140 kg, a nosivost mu je bila 500 kg. Uz rezervoar od 100 l imao je domet do 800 km. Pogonio ga je motor smješten u zadnjem dijelu (benzinski Fiat ili vazdušno hlađeni MAN), a snaga se prenosila preko petostepenog Saivem mjenjača. Na drumu je maksimalna brzina bila 100 km/h, a u vodi 7,6 km/h.

HBL VCL je bio lakši sa 1.750 kg, a nosivost mu je bila 500 kg. Uz rezervoar od 110 litara imao je domet do 730 km. Pogonio ga je četvorocilindrični bokser motor smješten napred koji razvila Lancia. Na drumu maksimalna brzina je bila 100 km/h, a u vodi 10,5 km/h.

Odlučeno je da je bolji  FMS VCL te su počeli da se rade dalji prototipovi kako bi zadovoljili zahtjeve sve tri vojske. Nekoliko prototipova je napravljeno u različitim specifikacijama (jer su se zahtjevi često mjenjali, pogotovo od francuske vojske), da bi se 1976 god. Francuska povukla iz projekta. Zbog toga Fiat-MAN razvijaju dalje vozilo da bi ga spremili za serijsku proizvodnju. Naravno, troškovi vozila će biti veći od planiranih jer se Francuska povukla. Radi smanjenja troškova predloženo je da vozilo nema amfibijske karakteristike. Ipak, razvoj je došao do završne faze, a da se počne raditi na novom vozlu zahtjevalo je dodatna ulaganja. Zbog svega toga 1977 god. Zapadnja Njemačka i Italija prekidaju projekat.

Koja su vozila stupila na scenu?

Dok se ne razvije novo vozilo za francusku vojsku tokom 1972 god. naručen je Citroen Méhari sa instalacijom od 24 V (standardna 12 V) u 7.000 primjeraka. To je, prelazno riješenje (isto kao Zapadna Njemačka sa Folksvagenom Tip 181). Ovaj Citroen je imao pogon samo na prednje točkove, a za pogon je imao bokser motor zapremine 602 kubika.

Italijanska vojska je od 1974 god. počela da snadbjeva svoju vojsku sa modelom Fiat 1107, koji je trebao biti privremeno rješenje dok se ne razvije zajednički model.

Kada se odustalo od zajedničkog projekta, u Zapadnoj Njemačkoj je raspisan konkurs za novim terenskim vozilom. Na konkursu 1977 god. javljaju se Mercedes-Benz G klase i Volkswagen Typ 183. Folksvagen Tip 183 pobjeđuje i počinje mu proizvodnja 1978 god. od kada popunjava redove vojske Zapadne Njemačke.

Šta je sa Francuskom? Pa na konkrsu iz 1978 god, javili su se, naizgled, francuski proizvođaći sa modelima Citroen C44, Renault TRM 500 i Peugeot P4. Zašto kažem naizgled? Pa, Citroen C44 je je zapravo Volkswagen Typ 183, ali sa pogonskim motorom iz Citroena CX. Renault TRM 500 je zapravo Fiat 1107 sa pogonskim motorom od modela Renault 20. Peugeot P4 je zapravo Mercedes-Benz G klase sa Peugeot motorom i osovinama. Na konkursu je pobjedio Pežo čija proizvodnja za potrebe francuske vojske počinje 1982 god.



wulfy

Pinzgauer

Nastanak kompanije Štajer-Dajmler-Puh (Steyr-Daimler-Puch)

Taj konglemorat je nastao iz četri kompanije:
1. ÖWG (Österreichische Waffenfabriks-Gesellschaft) je osnovan 1864 god. u mjestu Štajer (Stayer), Austriji  kao proizvođač oružja, a od 1894 god. počinju da proizvode i bicikla (Waffenrad), a od 1915 god. i automobile (Steyr). ÖWG tokom 1926 god. mjenja ime u Štajer (Steyr-Werke AG).
2. Austrijska produžnica DMG-a (Daimler-Motoren-Gesellschaft) se otvara 1899 god. u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt), sa punim nazivom Österreichische Daimler-Motoren-Gesellschaft Bierenz, Fischer & Co.
3. Janez Puh (Johann Puch) 1899 god. osniva kompaniju ,,Prva Štajerska fabrika bicikala" (Erste Steiermärkische Fahrradfabrik AG) u Gracu, Austrija. Od 1914 god. posluju kao Puh (Puch Werke AG).
4. Za potrebe Austrougarske avijacije u Bečkom novom mjestu se 1915 god. otvara fabrika aviona (Österreichischen Flugzeugfabrik AG).
Uslijed promjena na tržištu tokom 1928 god. ujedinjuju se kompanije iz Bečkog novog Mjesta: Austrijski Dajmler (Österreichische Daimler-Motoren-Gesellschaft Bierenz, Fischer & Co) i fabrika aviona (Österreichischen Flugzeugfabrik AG). Nešto kasnije, iste godine, njima se pridružuje i kompanija iz Graca (Puch Werke AG) čime se stvara velika kompanija Austro-Daimler-Puchwerke AG.
Tokom 1935 god. Austro-Daimler-Puchwerke AG i Steyr-Werke AG se ujedinjuju u jednu kompaniju Steyr-Daimler-Puch AG.
Ubrzo slijedi aneksija Austrije (1938 god.) pa je proizvodnja ovog konglemorata usmjerena na Njemačku ratnu mašineriju. Po završetku drugog svjetskog rata obnavlju proizvodnju kamiona, automobila, motocikala i bicikala. Već 1958 god. konstruišu terensko vozilo nosivosti pola tone. Od 1959 god. taj mali teranc (Steyr Puch Haflinger) kreće u serijsku proizvodnju. Nazvan po rasi konja Haflinger (drugi naziv za tu rasu konja je i Avelignes) koja se uzgajala u Alpima. Haflinger se proizvodio do 1974 god. Iako je imao dobru prohodnost, slab motor i uz sve to vezano, performase su bile nezadovoljavajuće. Zbog potreba austrijske vojske i nezadovoljavajučih karakteristika postojećeg modela krenulo u razvoj većeg modela.

Kada se saveznička vojska povukla iz Austrije 1956 god. za sobom je ostavila lake neborbene kamione Dođ (Dodge). Početkom šezdesetih razmišljaju o adekvatnoj zamjeni za te kamione i raspisuju konkurs za lako terensko neborbeno vozilo nosivosti 1 tone. Prvi prototip Pincgauera je izrađen 1964 god., a na zatvaranje konkursa 1966 god. su se pojavila dva prototipa: ÖAF 2-90 Husar i Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer. Testiranja oba modela od strane austrijske vojske su trajala tokom 1966 i 1967 god. Javnosti je Pincgauer prvi put prezentovan 1969 god. kada se za njega interesuje i švajcarska vojska. Uz prvobitnu varijantu nosivosti 1 tonu razvila se i varijanta sa pogonom 6x6 nosivosti 1,5 tonu. Tokom 1970 god. razni dobavljači su ugovarali određeni broj primjeraka za svoje službe da bi serijska proizvodnja krenula 1971 god.

Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 i Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712

Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 za pogon ima četvorotaktni, redni četvorocilindrični benzinski motor hlađen vazduhom koji iz 2,5 litra radne zapremine izvlači 90 KS pri 4.000 o/min, i 185 Nm pri 2.000 o/min. Snaga se preko petostepenog mjenjača prenosi na sva četri točka. Maksimalna brzina je 104 km/h (54 km/h sa uključenom redukcijom). Uz kompaktne dimenzije (4.175 mm dužina) ukupna dozvoljena težina vozila je 2.950 kg (od toga 1.000 kg nosivost). Može da vuče prikolicu od 750 kg, odnosno od 1.600 kg ako ista posjeduje kočioni mehanizam. Uz međuosovinski razmak od 2.200 mm može da se penje uz nagib od 100%, a bočni nagib vozila je 43,5 stepeni. Napadni ugao na prednjem i zadnjem dijelu je 45 stepeni. Dubina vode koju savladava je 70 cm. Može da posluži za prevoz ljudstva kada ima kapacitet od 10 osoba. Uz nezavisno vješanje i dobre gume prohodnost mu je bolja od bilo kojeg automobila u klasi. Nudio se u nekoliko varijanti:
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 M – sa platnenim krovom za prevoz do 10 ljudi.
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 T – sa platformom za prevoz tereta (ili neke nadogradnje)
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 K – sa čvrstom metalnom kabinom
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 AMB-Y – sanitet sa čvrstom kabinom
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 AMB-S – sanitet sa kabinom koja se može skinuti ukoliko je potreban prevoz povređenog drugim vozilom ili vazdušnim putem.

Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 je u osnovi isto vozilo, ali sa osovinom više pa ima konfiguraciju 6x6. Zbog toga je međuosovinski razmak između prednje osovine i srednje osovine 2.000 mm, a između srednje i zadnje osovine 980 mm. Zbog većih dimenzija ukupno dozvoljena težina vozila je 4.000 kg (nosivost 1.500 kg), te mu je maksimalna brzina 88 km/h (46 km/h sa uključenom redukcijom). Za neka tržišta se po zahtjevu nudio sa smanjenom nosivošću (1.100 kg) kako bi ukupno dozvoljena težina bila 3.500 kg, odnosno da se može voziti sa B kategorijom (tada jedino troosovinsko vozilo koje se moglo voziti sa B kategorijom). Može da vuče prikolicu od 750 kg, odnosno od 1.600 kg ako ista posjeduje kočioni mehanizam. Nudio se u nekoliko varijanti:
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 M – sa platnenim krovom za prevoz do 14 ljudi.
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 T – sa platformom za prevoz tereta (ili neke nadogradnje)
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 K – sa čvrstom metalnom kabinom
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 FW – vatrogasna varijanta
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 DK – sa četvoro vrata i verzijom pick-up karoserije
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 W – radionica sa prenosnom kabinom (skida se sa vozila)
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 AMB-S – sanitet sa prenosnom kabinom (skida se sa vozila)
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 FLA – sa oružjem za protivazdušnu odbranu
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 REC – vozilo za spasavanje

Serijska proizvodnja modela 710 (4x4) i 712 (6x6) je trajala od 1971 do 1985 god., a napravljen je u 18.349 primjeraka. Obzirom da je ovo specijalizovano vozilo ovo nije loša produkcija.

Pincgauer 710 u sastavu JNA

Početkom pedesetih godina JNA (Jugoslovenska Narodna Armija) konstatuje da će voznim sredstvima koja su dobijena kao pomoć, kao i onima koja su zaplenjena u ratu uskoro isteći resursi. Zbog toga se se u Kragujevcu (Zavodi Crnena Zastava) 1953 godine sklapa terenac Willys M38A1, no zbog nesporazuma sa matičnim proizvođačem prekinuto je poslije 162 primjeraka. Potom je 1954 god. počela da se proizvodi/montira Zastava AR 51 (licenca od modela Fiat AR 51) u 17 primjeraka, da bi od 1955 počela proizvodnja Zastave AR 55 (licenca od modela Fiat AR 55). Proizvodila se do 1972 godine i isporučena je u 11.727 primjeraka u šest različitih varijanti: lako komandno-štabno vozilo, vozilo za transport sredstva veze, vozilo laboratorija RHB izviđanja, pokretna radionica i vozilo vojne policije. To su, uslovno rečeno, dvije generacije lakog terenskog neborbenog vozila u JNA (prva generacija Willys M38A1, a druga genaracija Zastava AR51 i AR 55).

Već 1968 god. traži se model koji bi zadovoljio kriterijume za treću generaciju. Za razvoj se angažuje Zastava, ali brzo odustaje jer obezbjeđena sredstva od JNA nisu dovoljna. Tokom 1972 god. odlučeno je da otkupi licenca za Fiat 1107. Do 1974 god. je ispitivan i uočeno je da vozilo ima niz nedostataka: česti kvarovi u surovim uslovima eksploatacije, zbog tankog lima osjetljiv je na udarce i koroziju, mala nosivost (0,5 t umjesto zahtjevanih 0,75 t), ... Upotreba u JNA mu je uslovno odobrena kao prelazno rješenje. Takođe je traženo da se otklone uočene mane kako bi ovo vozilo bilo trajno u jedinicama JNA. Poslije sklopljenih 2.532 primjeraka odustaje se od ovog vozila jer, jednostavno, ne udovoljava armijskim zahtjevima.

Zbog svega toga JNA se odlučuje za još jedno privremeno rješenje – nabavka takvog vozila u inostranstvu dok se ne razvije domaći proizvod. To vozilo iz inostranstava je bilo Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer. Od 1975 do 1985 god. JNA je nabavila 3.975 primjeraka ovog lakog terenskog neborbenog vozila. Preovladavale su varijante 710 M i 710 K. U službi JNA Pincgauer ima nešto drugačije oznake:
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 M – vojna policija.
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 MS – sanitet
- Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 K – vozilo veze (u zavisnosti koji uređaj nosi oznake su: 710 K KZS-2/1, 710 K PPC-200/1, 710 K PPS-800/1, 710 K PPS-9, 710 K RTPS-100/3 i 710 K TLVS-16).

Stekao je ogromnu popularnost u JNA, prije svega zbog nevjerovatne prohodnosti. Ipak, u eksplataciji je uočeno nekoliko mana ovog vozila. Najveća mana je benzinski motor, odnosno logistika zbog takve konstrukcije, umjesto dostave jedne vrste goriva na terenu se morala vršiti dostava dvije vrste goriva (benzina za Pinca i dizela za kamione), a zbog benzinskog motora i rezervoara u slučaju borbenih dejstava posada se izlaže većem riziku od požara. Kao mana se računalo i to što je Pincgauer uvozno vozilo.
Zbog toga se od 1980 god. sastavlja specifikacija budućeg domačeg lakog terenskog neborbenog vozila. Tokom 1982 raspisan je konkurs sa traženim tehničko-taktičkim zahtjevima. Na tender se prijavljuju četiri firme: Crvena Zastava sa modelom Fiat 1107 Nuova Campagnola, Avtocommerc sa modelom Puch G (Geliindenwage), IMR sa modelom Tara (tada bez tog komercijalnog naziva) i IMV sa modelom Atrapa koja bi bila modificirana. Crvena Zastava je ispala iz tendera zbog već opisanih problema sa vozilom, a Avtocommerc je otpao jer je nudio vozilo iz uvoza. Po analiziranim predlozima i skupljenim sredstvima (SSNO je izdvojilo tadašnjih 2,5 miliona dolara koje su namijenjene za razvoj vozila) sa IMR-om i IMV-om su 1984 godine potpisani ugovori o izradi prototipova, te su im dodeljena rečena sredstva za razvoj.
Pincgauer se prestao proizvoditi 1985 god. (model koji je kupovala JNA), a razvoj novog domaćeg vozila još nije bio završen. Ipak 1988 god. odlučeno je da je IMR Tara bolji terenac za JNA, te se rade dodatni prototipovi uz razne izmjene poslije praktičnih testiranja. Razvoj je završen 1990 god. i trebalo je početi sa popunom jedinica, ali dešava se raspad države...

Razvoj lakog terenskog neborbenog vozila u JNA je, dakle, tekao ovako:
1. Willys M38A1 (1953 god.) – 162 primjerka
2. Zastava AR 51 / AR 55 (od 1954 do 1972 god.) – 11.744 primjeraka
3. Fiat 1107 (od 1972 do 1974 god.) – 2.532 primjeraka
4. Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 (od 1975 do 1985 god.) – 3.975 primjeraka
5. IMR Tara (1991 god.) – 40 primjeraka (predserijski modeli)   

Kada se uporede u kojem broju primjeraka su bili zaustepljena pojedina vozala postaje jasno da je Pincgauer bio kultno vozilo u JNA.

Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 716 i Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 718

Tokom 1980 god. počeo je razvoj sledeće generacije Pincgauera. To je zapravo u svim tačkama poboljšani predhodni model uz zadržavanje glavne karakteristike predhodnika: velika prohodnost i jednostavno održavanje.  Model sa pogonom 4x4 dobija oznaku Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 716, a model sa pogonom 6x6 dobija oznaku Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 718. Glavne razlike naspram predhodnog modela su:
- za pogon se sada koristi redni vodeno hlađeni dizel motor (Volkswagen D24T)
- serijski dođe sa automatskim mjenjačem, a opciono se nudi manuelni
- disk kočnice umjesto doboša
- nešto širi trag točkova
- nešto veća dimenzija guma
Serijska proizvodnja počinje 1986 god. kada se prekinula proizvodnja predhodnog modela. Za razliku od predhodnika ova generacija je imala dva redizajna, prvi 1990 god., te drugi 1993 god. Proizvodnja mu se prekida 1999 god. poslije oko 24.000 primjeraka.

Nestanak kompanije Štajer-Dajmler-Puh (Steyr-Daimler-Puch)

Kompanija Štajer-Dajmler-Puh se počela razlagati od 1987 god. kada dio za proizvodnju bicikala se prodaju italijanskoj kompaniji (Bianchi), a dio za proizvodnju mopeda italijanskoj grupaciji (Piaggio). Iz te kompanije se izdvaja kompanija za proizvodnju oružja (Steyr Mannlicher GmbH & Co KG AB), a prodaju se fabrike u Grčkoj i fabrika za proizvodnju ležajeva (kupac SFK).

Sledeće razlaganje sljedi 1990 god. kada se dio za proizvodnju kamiona (Steyr Nutzfahrzeuge AG) prodaje njemačkoj kompaniji (MAN), dio za proizvodnju autobusa (Steyr Bus GmbH) se prodaje švedskoj kompaniji (Volvo), a dio za proizvodnju traktora (Steyr Landmaschinentechnik AG) američkoj kompaniji (CHN).

Tokom 1998 god. prodaje se dio za proizvodnju teškog naoružanja (Steyr-Daimler-Puch Spezialfahrzeug GmbH) grupi austrijskih investitora koji su tokom 2003 god. taj dio prodali američkoj kompaniji (General Dynamics). Dio koji se bavi razvojem podvozja i prenosa prodat je njemačkoj kompaniji (ZF). Jedna od najvećih kanadskih kompanija (Magna) kupuje ono što je ostalo od austrijske kompanije (Steyr-Daimler-Puch Fahrzeugtechnik AG).

U Gracu od 2001 god. postoji kompanija Magna Štajer (Magna Steyr) koja je nezavizna grupacija u okviru kompanije Magna International. Tada se iz kompanije odcjepljuje kompanija za proizvodnju dizel motora (Steyr Motorentechnik GmbH) koju u septembru otkupljuje kineska kompanija (Phoenix Tree HSC Investment).

Magna Štajer se ne bavi proizvodnjom Pincgauera. U fabrici Magna Štajer u Gracu se trenutno rade sledeći modeli: BMW serije 5, BMW Z4, Jaguar E-Pace, Jaguar I-Pace, Mercedes-Benz G klase i Toyota Supra.

Ko proizvodi Pincgauer poslije 1999 god.?

Magna Štajer prodaje prava na proizvodnju Pincgauera kompaniji iz Velike Britanije (Automotive Technik LTD). Tokom 2002 god. Armor Holdings kupuje kompaniju Automotive Technik LTD (kao i prava na proizvodnju Pingauera). Tokom 2006 Armor Holdings kupuje i američku kompaniju Stewart & Stevensson koja već proizvodi vojna vozila čija je baza Steyr 12M18. Time možemo reći da su Štajer i Pincgauer opet pod jednim krovom. Armor Holding je preuzet 2007 god. od strane britanske kompanije BAE Systems. Ta krovna kompanija 2008 god. prodaje prava za proizvodnju Pincgauera južnoafričkoj kompaniji (zapravo podkompanija BAE sistema).

Za svo to vrijeme prenosa vlasništva nad pravom proizvodnje razvijena je veća varijanta u 6x6 konfiguraciji. Nosivost mu je 3,8 tona, a može da poveze 14 ljudi sa svom potrebnom opremom. Može da vuče i prikolicu do 2 tone težine. Za pogon se koristi dizel motor zapremine 3,2 litre iz kojih izvlači 194 KS (Euro 4 norma), a snaga se prenosi preko automatskog mjenjača sa šest brzina. Domet mu je 1.000 km, a sa dodatnim rezervoarima može da se duplira. Što se tiče vodenih prepreka može da prođe kroz 1,5 metara dubuku vodu.
Postoji i verzija sa njuškom koja je nešto niža nego osnovni model, a oznaka mu je Pinzgauer Mantis. Osnovna namjena ovog modela je da vuče top M777 kalibra 155 mm (kojeg upravo proizvodi BAE sistem).
Ipak, serijske proizvodnje nema jer... nama naruđbi za ovo vozilo.

wulfy

Renault Sherpa

Za potrebe francuskih naftnih kompanija koje su radile na sjeveru Afrike razvijen je kamion Berliet GBC8 6x6. Te 1957 god. je taj kamion zapao za oko francuskim vojnim vlastima koje su tražile zamjenu za kamion iz drugog svjetskog rata (GMC CCKW) sa nekim domaćim proizvodom. Testiranje vojne verzije u realnim uslovima zbilo se tokom Alžirskog rata (od 1954 do 1962 god.). To je uslovilo da se 1959 god. pojavi vojna verzija oznake Berliet GBC 8KT. Francuska vojska naručuje ovaj kamion u velikom broju primjeraka. Ovaj kamion nosivososti 4 tone pogonjen je motorom od 7.900 kubika koji može da se pokreće na nekoliko tipova goriva (alkohol, gas, dizel,...), a isporuka francuskoj vojsci je trajala do 1977 god. U zavisnosti od izvora isporučeno je između 16.000 i 19.000 ovih kamiona. Pomenimo da je umanjena varijanta ovog kamiona (u konfiguraciji 4x4) isporučen Alžiru i Portugaliji.

Tokom 1967 god. Mišelin (Michelin) poostaje vlasnik Berlieta (od ranije i Citroena). Uslijed naftne krize 1974 god. Mišelin prodeje Citroen Pežou, a Berliet prodaje grupaciji SAIVEM. SAIVEM (Société Anonyme de Véhicules Industriels et d'Équipements Mécaniques) je osnovan 1955 god. kada je Reno izdvojio u posebnu kompaniju proizvodnju svojih teških vozila u koje je uključio i kompanije Souma (Société d'outillage mécanique et d'usinage d'artillerie) i Latil. 1978 god. SAIVEM postaje Reno industrijska vozila (Renault Véhicules Industriels), skraćeno Renault V.I. Ta kompanija sada ima iskustuvo u vojnom i teretnom programu iz četiri kompanije (Renault, Berliet, Latil i Souma).

Od 1992 god. francuska vojska traži zamjenu za kamione Berliet GBC 8KT, no umjesto zamjene Renault V.I. je ponudio da doradi postojeće kamione tako što će povećati nosivost sa 4 na 5 tona (na terenu), zamjenjen je motor, te novi pruža 175 KS (stari 125 KS), a domet je povećan na 800 km (ranije 600 km). Zamjenjena je i kabina. Sama šasija nije puno dirana jer na nju nije bilo primjedbi tokom eksplotacije. Na taj način je prepravljeno preko 8.000 vozila koji su sada ponjeli oznake Renault GBC-180. Ove perepravke su rađene u periodu od 1997 do 2009 god.

Tokom 1999 god. dio za proizvodnju autobusa u Renault V.I. se izdvaja te zajedno sa dijelom Iveco grupacije za proizvodnju autobusa stvaraju novu kompaniju Irisbus koja je zadužena za autobuse. Reno tokom 2001 god. prodaje Renault V.I. Volvo grupi (Volvo se ranije razdvojio na Volvo automobile i Volvo grupu koja radi sa kamionima, radnim mašinama, industrijskim i brodskim motorima,...) čime Reno postaje vlasnikom 21,6% Vovo grupe. Tada Renault V.I. prodaje svoj udio u Irisbusu grupaciji Iveco. Tokom 2002 godine Renaut V.I mjenja ime u Renault Truck.

Sva ova iskustva na razvoju vozila Berliet GBC 8KT, odnosno Renault GBC-180 su poslužila za osnovu razvoja novog vozila. Na vojnom sajmu u Parizu 2004 god. predstavljena su dva vozila:
Renault Sherpa 5 je osnovno vozilo sa 6x6 konfiguracijom (6x4 kada se vozi van terena) nosivosti 7 tona rađeno po specifikacijama francuske vojske (recimo da je pogodan da ga transportuje avion C-130 Hercules). Može imati i produženu kabinu, a uz motor koji razvija 240 KS ima domet od 850 km.
Renault Sherpa 10 je uvećani predhodni model sa konfiguracijom 6x6, te nosivošču od 10,5 do 12 tona (u zavisnosti od međuosovinskog razmaka). Za pokretanje ovog većeg kamiona tadužen je motor od 320 KS.

Da, treba pomenuti da u okviru kompanije Renault Trucks postoji odeljenje Renault Trucks Defense (RDT), te da je RDT 2006 postao vlasnik kompanije ACMAT (Ateliers de Construction Mécanique de L'Atlantique) koja je specijalizovana za proizvodnju borbenih vozila.

Na sledećem vojnom sajmu (održavaju se svake druge godine) 2006 godine u Parizu predstavljena su sledeća vojna vozila:
Renault Sherpa 15 sa pogonom 6x6 i nosivošću od 15 tona. Takođe se oslanja na tehnologiju predhodno opisanih vozila, a pogonski motor ima snagu od 370 KS.
Renault Sherpa 20 je najveće vozilo iz game sa nosivošću od 19,5 tona i pogonom 8x8. Motor razvija 450 KS.
Renault Sherpa 2 je najmanje vozilo iz porodice sa 4x4 pogonom i nosivošću od 2 tone. Motor razvija 215 KS.
Renault Sherpa 3 ima za osnovu gorepomenuto vozilo ali sa nosivišču od 3 tone. Uz 4x4 pogon ima autonomiju od 1.000 km.

Tokom 2011 god. prestaju da se proizvode modeli Renault Sherpa 15 i Renault Sherpa 20. U novembru 2012 god Renault Truck Defense pripaja sebi kompaniju Panhard Defence (koju ćine kompanije Panhard i Auverland). Volvo grupa 2016 god. objavljuje da želi da proda proizvodnju za vojne potrebe (taj dio čini 1,5% prihoda grupaciji) u koju spada: Renault Truck Defence (sa kompanijama ACMAT i Panhard Defence), Mack Defence i Volvo vojna vozila. Tokom 2017 god. kupac za Renenault Truck Defence je francuska vlada (50%), belgijska kompanija CMI i francusko-njemačka grupacija KNDS. Od maja 2018 god. Renaut Truck Defence mjenja ime u Arguus (akronim od Arma i Equus), te pojedini modeli imaju drugačija imena, pa Renault Sherpa 2 postaje Arquus Sherpa Light, a Renault Sherpa 3 postaje Arquus Sherpa Light Carrier.

wulfy

Iveco  ACTL

Za priču o ovom kamionu koji ima konfiguraciju 4x4, 6x6 ili 8x8 treba malo uvoda jer je produkt dugog iskustva u razvoju namjenskih vozila.

1925 god. Fiat kupuje italijansku kompaniju SPA (Società Piemontese Automobili) koja se takođe bavila proizvodnjom raznih vrsta vozila. Već 1929 godine formira se posebna kompanija Fiat transportna vozila (Fiat Veicoli Industriali), skraćeno Fiat V.I. u čiji sastav ulazi pomenuta kompanija SPA, kao i kompanija Ceirano GB & C koja se takođe bavila proizvodnjom automobila. Fiat V.I. je zadužen za proizvodnju teretnih vozila nosivosti od 0,3 do 10 tona, kao i za autobuse koji imaju od 16 do 40 sjedišta. Već 1933 god. Fiat postaje vlasnikom automobilskih kompanija Züst i OM (Officine Meccaniche), a ovu drugu kompaniju pridružuje kompaniji Fiat V.I. Da bi Fiat mogao prodavati automobile sa konkuretnom cijenom formira u Francuskoj 1934 god. kompaniju SIMCA (Société industrielle de mécanique et carrosserie automobile). SIMCA (odnosno Fiat) 1949 god. kupuje francusku kompaniju Unic, da bi Unic 1956 god. sebi pripojio i kompaniju Saurer Francuska. Od 1966 god. Unic posluje pod kompanijom Fiat V.I. Pomenimo da američki Chrysler 1958 god. postaje vlasnikom 25% kompanije Simca, da bi do 1962 god. udio u vlasništvu digli na 63%, te 1970 god. od Fiata otkupljuju sve preostale dionice te je preimenuju u Chrysler France, no već 1978 god. Chreysler je prodaje kompaniji Pežo čime prvi put od osnovinja Simca postaje 100% francuska. Već sledeće godine mjenjau ime u Talbot, no vratimo se na temu. Fiat 1969 god. pripaja sebi i kompaniju Lancia, a dio za proizvodnju komercijalnih vozila postaje Lancia Veicoli Speciali, skraćeno Lancia V.S. Tokom 1974 god. Fiat V.I. kupuje 75% kompanije Magirus-Deutz od matične kompanije KHD (Klöckner-Humboldt-Deutz). Ovo je sve bio uvod u 1975 god. kada se formira IVECO (Industrial vehicles corporation) koju čine sve ove nabrojane kompanije (Fiat V.I., Lancia V.S., OM, Unic i Magirus-Deutz). Pomenimo da je 1976 god. Fiat postao vlasnikom kompanije Alfa Romeo (koja je imala i svoj komercijalni program, a čije iskustvo je ugrađeno u novoformiranu kompaniju Iveco). Ono što je najbitnije za ovaj dio priče je da se u okviru Iveco grupacije 1985 god. formira kompanije Iveco Defense Vehicles, skraćeno Iveco D.V., koja je zadužena za vojni program vozila. Tokom 1986 Iveco grupaciji se pridružuje i italijanska kompanija Astra specijalizovana za kamione koje prevoze teški teret. Od 1990 god. Astra je zadužena za proizvodnju vozila iz programa Iveco D.V. Za italijansko tržište (vojsku) vojna vozila nose oznaku Astra, a za izvoz Iveco-Astra ili Iveco.

Za sledeći dio priče potrebno je da se upoznamo sa određenim vozilima.

Fiat V.I. je za potrebe vatrogasaca, šumskih rendžera, hitne pomoći koje treba da djeluju na teškim terenima, policiju,... razvio terenski kamion sa pogonom 4x4. Ovaj terenski kamion se od 1975 god. nudi sa tri oznake: Fiat 65 PC 4x4 (3.455 kubika i 82 KS), Fiat 75 PC 4x4 (5.132 kubika i 122 KS) i Fiat 90 PC 4x4 (5.132 kubika i 122 KS). Od stavaranja Iveco grupacije, a u zavisnosti od tržišta, imali su i logo OM, Lancia, Unic, Magirus, Steyer ili Saurer. Najslabija varijanta se prestaje prozvoditi 1980 god., a od 1983 god. u ponudi je novi dizel motor sa turbo punjačem, te se nude sledeći modeli: Iveco 75.14 4x4 (5.861 kubik i 135 KS), Iveco 80.14 4x4 (5.861 kubik i 135 KS), Iveco 80.16 4x4 (5.861 kubik i 160 KS) i Iveco 90.17 4x4 (5.861 kubik i 170 KS). Ovaj kamion je bio osnova i za vojnu varijantu. Vojna varijanta je imala dizel motor zapremine 5.499 kubika koji je razvijao 130 KS, te mu je 1974 god. oznaka bila Fiat 75 PM 4x4, da bi sledeće 1975 god. dobio oznaku Fiat ACL 75 4x4. Osim ove varijante koja ima ukupnu teženu od 7,3 t predstavljena je i teža varijanta koja može imati ukupnu težinu od 9,55 t, pa je oznaka te verzije Fiat 90 PMS 4x4. Kao i civilne verzije, i vojna verzija 1983 god. dobija novi motor zapremine 5.861 kubik koji razvija 170 KS, pa je oznaka kamiona Iveco ACM 80/90.

Kamioni Fiat 6602 (u konfiguraciji 4x4) i Fiat 6607 (u konfiguraciji 6x6) predstavljeni su 1962 god sa pogonom na benzin. Iz te porodice kamiona 1969 god. je pristekao je Fiat 6605 TM69 sa dizel motorom zapremine 13.798 kubika iz kojih izvlači 260 KS. Konfiguracija je 6x6, a ukupna dozvoljena težina je 19,2 t. Proizvodnja je prestala 1970 god. jer su jedinice italijanske vojske imale dovoljan broj ovih kamiona.


Tokom 1977 god. italijanska vojska raspisuje tender za vozilom koje može da povuće 50 t (tenk) na putu i u terenskim uslovima, te da bez ikakve pripreme može da prođe kroz vodu duboku 1,2 m, a da je minimalni radijus kretanja 400 km. Iveco i Bartoletti (kompanija koja proizvodi poluprikolice) su dobili tender. Vučni voz je dobio oznaku Iveco ATC 81, a sastoji se od tegljača Iveco 6623.G.30023-320PTM i poluprikolice Bartoletti TCS 50.BO. Iza oznake Iveco ATC 81 kriju se sledeća značenja: AT je Autoarticolato (tegljač), C je Cingolati (tenk na prikolici), a 81 znači da je 1981 god. počeo da stupa u službu italijanske vojske. Za pogon je zadužen V8 motor zapremine 17.174 kubika iz kojih je izvučeno 450 KS i 1.795 Nm

Godinu kasnije (1978 god.) raspisan je konkurs za vučni voz koji može ponjeti 60 t (teže tenkove sa opremom) tako da su isti proizvođađi (Iveco i Bartoletti) konstruisali i ovaj vuči voz veće nosivosti. Sa istim motorom od 17.174 kubika, a koji razvija 450 KS tegljač ima oznaku Iveco 320.45 WTM. Dizajn je sličan kao i predhodniku.

Italijanska vojska je 1990 god. u službu uvela kamion Iveco ACM 90 koji je izveden iz kamiona kojeg smo prvo pomenuli. Kodna oznaka ovog kamiona je Fiat 6613G. Značenje oznake je sledeće: AC je Autocaro što znači kamion, M je Medio što znači srednje a 90 znači da je ušao u službu 1990 god. Pogonski motor je isti, te ima 5.861 kubik iz kojih izvlači 170 KS.

Sredinom devedesetih godina prošlog vijeka italijanska vojska je krenula u reorganizaciju koja je podrazumjevala i unapređenje opreme. Postavljeno je nekoliko zadataka prilikom konstruisanja nove porodice vozila. neki od njih su veća efikasnost kod vuče, da šira paleta vozila imaju zajedničke dijelove, da se smanji prosječna potrošnja goriva, da odgovaraju opremi u standardima NATO. Civilni kamioni Astra HD9 i Astra HD6 su uzeti kao osnova. Vojnom kamionu data je oznaka ACTL (AC je AutoCaro što znači kamion, T zanči taktičko, a L ima značenje logistika). Nude se tri familije ovih vozila.
SM (Standard Military) što je zapravo osnovna verzija kamiona za vojnu upotrebu. U zavisnosti od pogona pokretani su raznim motorima, pa 4x4 varijanta je pokretana Iveco Cursor 8 F2B motorom koji iz 9.500 kubika izvlači 310 KS i 1.100 Nm, a varijanta 6x6 je pokretana Iveco Cursor 13 F3B motorom koji iz 12.882 kubika izvlači 400 KS i 1.900 Nm, a varijanta 8x8 je pokretana Iveco Cursor 13 F3B motorom koji iz 17.173 kubika izvlači 480 KS i 2.200 Nm. Postoji 17 varijanti ovog kamiona u SM konfiguraciji:
- Astra ACTL SMR 44.30 bazni 4x4
- Astra ACTL SMR 44.31 EI, AM, MM ili CMCRI
- Astra ACTL SMR 44.31 teleskopska ruka
- Astra ACTL SMR 44.31 EI ili MM
- Astra ACTL SMR 44.31 AM
- Astra ACTL SMR 44.31 GdF
- Astra ACTL SMR 44.31 sa pomičnom radnom platformom
- Astra ACTL SMR 44.31 kiper
- Astra ACTL SMR 66.40
- Astra ACTL SMR 66.40 kiper
- Astra ACTL SMR 66.40 CAD
- Astra ACTL SMR 88.42 M2000
- Astra ACTL SMR 88.45 BAD
- Astra ACTL SMR 88.45 BID
- Astra ACTL SMR 88.45 C 300M
- Astra ACTL SMR 88.45 C 400M
- Astra ACTL SMR 88.50 TIM 8x8
SMH (Standard Military Heavy) je zapravo predhodna familija, ali sa ojačanim dijelovima da može da vuče teže nestandardne dijelove.
HD-6 su zapravo SMH vozila (za vuču teških nestandardnih stvari) ali sa civilnom kabinom (Astra) i ostalim civilnim karakteristikama za primjenu na terenima gdje nije poželjno vidjeti vozilo sa vojnim karakteristikama.

Ova porodica kamiona predstavljena je 2002 god. Sa širokim opsegom nosivosti, konfiguracije vučnog voza, raznolikim rasponom snage i konfiguracije pogona ACTL ima široku uporebu. Ono što je važnije da cijeli raspon vozila ima dosta zajedničkih dijelova čime je logistika oko održavanja voznog parka oplakšana. Osim italijanske vojske sve ove prednosti su primetile i vojske Španije, Holandije i Irske koje su naručile ovaj kamion. ACTL je zamjenio sve predhodno pomenute kamione u ovoj priči. Od šarolikog voznog parka došlo se do unificiranog.

Proizvodnja kamiona Iveco ACTL u svim konfiguracijama još uvijek traje. Pomenimo neke verzije kamiona koje nemaju ACTL u oznaci, ali se na neki način mogu svrstati u tu porodicu (zajednički dijelovi):
Tokom 2003 god. predstavljeni su:
Iveco M170 (Astra SM 44.30) sa konfiguracijom 4x4 i motorom od 7.800 kubika koji razvija 310 KS, te ima nosivost od 7 t.
Iveco M250 (Astra SM 66.45) sa konfiguracijom 6x6 i motorom od 12.882 kubika koji razvija 410 KS, te ima nosivost od 12 t.
Iveco M320 (Astra SM 88.45) sa konfiguracijom 6x6 i motorom od 12.882 kubika koji razvija 450 KS, te ima nosivost od 17 t.
Iveco M1100 (Astra SMH 88.50) sa konfiguracijom 8x8 i motorom od 13.698 kubika koji razvija 5o0 KS može da povuče 70 t.
Tokom 2016 god. predstavljen je:
Iveco M1205 ima konfiguraciju 8x8, a uz pomoć motora od 15.927 kubika koji razvija 680 KS i 2.990 Nm može da povuče 70 t (150 t maksimalna težina vučnog voza).


wulfy

HMMWV

Višenamjensko vozilo na točkovima velike prohodnosti, odnosno skraćeno HMMWV (High Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle) je široko raspostranjeno lako terensko neborbeno vozilo dizajnirano za potrebe američke vojske, ali sa primjenom širom svijeta. Niti jedno terensko neborbeno vozilo poslije drugog svjetskog rata nije imalo toliku popularnost kao HMMWV, pa je red da nešto napišemo o samom vozilu.

Kako se došlo do koncepta HMMWV?

Američka vojska je svoja laka terenska neborbena vozila od prije drugog svjetskog rata svrstavala u nekoliko težinskih kategorija: sa nosivošću ¼ tone (250 kg), ½ tone (500 kg), ¾ tone (750 kg), 1 ¼ tone (1.250 kg) i 1 ½ tona (1.500 kg). Zapravo, ovo su formalne nosivosti i često su znale da varariraju (budu veće od nominalno navedene kojoj klasi pripadaju), ali morala su se administrativno podjeliti rečena vozila.

Lako terensko neborbeno vozilo u klasi ¼ tone je vjerovatno najpoznatije jer ih je u toku drugog svjetskog rata (od 1942 do 1945 god.) napravljeno u 361.339 primjeraka (Willys MB i Ford GPW). To vozilo nasleđuje Willys MC, poznatiji sa oznakom M38 (proizvodio se od 1949 do 1952 god.), pa slijedi Willys MD, poznatiji pod oznakom M38A1 (proizvodio se od 1952 do 1971 god.), te je imao i varijantu sa produženim međuoosovinskim razmakom M170 (proizvodnja od 1954 do 1964 god.). Jedno vrijeme se proizvodio i model M606 (od 1953 do 1968 god.) koji je prilagođena civilna verzija modela Willys CJ-3B. Svi ti modeli su tehnički poboljšani ratni model. Istinski tehnički napredak je pružio Ford koji konstriuše nasljednika oznake M151 koji se proizvodi od 1960 god. do 1985 god. No, i to vozilo poslije godina eksplotacije treba zamjeniti.

Lako terensko vozilo u većoj klasi je tokom drugog svjetskog rata predstavljao Dodge VC / WC koji se od 1940 do 1945 god. napravio u 341.016 primjeraka. Nasljedio ga je Dodge MC koji se pravio do 1968 god. Od 1967 do 1969 god. nudi se civilno vozilo prilagođeno vojnim potrebama, te mu je oznaka Kaiser-Jeep M715. Bilo je interesantnih vozila koja su trebala da posluže kao zamjena, kao npr. CONDEC Gama Goat (pravio se od 1969 do 1973 god.) koja je zglobni terenac 6x6 koncepcije i koji je zaista imao veliku prohodnost, ali komplikovana mehanika (uz to i komplikovano održavanje) je otežavala njegovu upotrebu. Zbog toga se od sedamdesetih koriste civilna vozila prilagođena vojnoj upotrebi (Dodge M880 npr.). Ipak, ta civilna vozila (bez obzira na prilagođavanja) nemaju robusnost koja je potrebna vojsci. Zato se razmišlja o specijalizovanom vojnom vozilu koje bi zamjenilo ovu šaroliku paletu.

Kompanija FMC odavno sarađuje sa vojskom SAD (od 1941 god.), te npr. proizvode oklopno vozilo M113 od 1960 god. Time su iz kompanije FMC mogli da uoče nedostatak terenskog vozila koje bi zamjenilo sve gore opisane terence. Počeli su sa razvojem 1969 god., a prva dva prototipa oznake FMX XR311 su napravljena 1970 god. Na osnovu ispitivanja ta dva prototipa američka vojska zahtjeva izradu još deset primjeraka koji su dostavljeni tokom 1971 god., te testiranja tih vozila traju nekoliko godina. Koncept vozila je podrazumjevao motor smješten u zadnjem dijelu (V8 od 5,2 litre zapremine sa 190 KS), te veliku terensku sposobnost. Ugledajući se na to vozilo Lamborđini 1977 god. po zahtjevu MTI-a (Mobility Technology International ), kompanije koja sarađuje sa američkom vojskom, konstruiše svoj model koji umnogome podsjeća na FMC XR311. Lamborghini Cheetah ima motor smješten u zadnjem dijelu (V8 od 5,9 litara radne zapremine sa 180 KS). Pomenimo da je ovaj model podstakao da se razvije prototip LM001, te LMA002, a koji rezultura serijskim modelom Lamborghini LM002. No, to ovdje nije tema.

Ova dva prototipa su bila dobra smjernica američkoj vojsci da 1979 god. naprave specifikaciju o novom višenamjenskom vozilu na točkovima velike prohodnosti. Od 61 zainteresovane kompanije njih 3 je prezentovalo svoje prototipove (Chrysler Defense, Teledyne Continental i AM General). Ukupno 11 prototipova je prešlo oko 1.000.000 (million) kilometara od pustinje do arktičkog kruga. U junu 1981 god. vojska se odlučuje za prototip AM General, te traži dodatne prototipove za daljna testiranja. AM General HMMWV je težak oko 2.400 kg, a može da ponese oko 1.100 kg tereta (tačne brojke zavise od konfiguracije vozila). Za pogon se koristi V8 benzinski ili dizel motor smješten u sredini vozila (najbolji raspored masa) koji razvija oko 160 KS. Proizvodnja mu počinje 1983 god.

HMMWV u vojnoj službi

Šasija je čelična, sa pet poprečnih nosača. Motor se nalazi iza prednje osovine, a vješanje točkova je nazavisno. Karoserija je napravljena od aluminijuma, a postoje razne opcije iste. Između vozača i suvozača je smješten motor, te je vozilo dosta široko, ali time se dobilo na centralizaciji masa, te niskom težištu tako da je prohodnost odlična. Postoji šest varijanti ovog vozila.

Dvije varijante služe za prevoz tereta ili ljudstava (M998 i M1038) nosivosti 1.134 kg. U slučaju da se prevozi ljudstvo u kabini se mogu smestiti dvoje ljudi (vozač i suvozač), a u tovarnom dijelu još osam ljudi (10 ukupno). Razlika u oznaci se odnosi na model sa vitlom (M1038) ili bez vitla (M998). Ova dva modela predstavljaju najosnovniju verziju ovog vozila.
Treća varijanta služi za prenos mobilnog komunikacijskog skloništa S-250 (M1037).
Nosač protivtenkovskog raketnog sistema BGM-71 TOW (M966) je četvrta varijanta.
Peta i šesta varijanta (M1025 i M1026) služe za prevoz raznog naoružanja i municije.

Ubrzo se paleta modela sa ovih šest proširuje na razne verzije, kao što je sanitet (M996, M997 i M1035) koji može imati manju ili veću metalnu nadogradnju ili platneni pokrov, za prevoz skloništa koji ima vitlo (M1042), model koji služi kao nosač protivtenkovskog sistema dobija određene nivoe balističke zaštite (M1036, M1045 i M1046), a oznaka zavisi od nivoa zaštite, te se na taj način dodaje balistička zaštita i za model za prevoz naoružanja (M1043 i M1044). Dodaje se i model sa povećanom nosivošću (M1097) koji je razvijen iz modela za prevoz ljudstva ili tereta, a nosivost mu je 1.998 kg. Ta povećana nosivost vuče i neke tehničke izmjene (felne, vješanje, gume,...).

Tokom 1992 god. slijedi određena modernizacija pa se i mijenjaju oznake, rezimo model sa povećanom nosivošču sada ima oznaku M1097A1 umjesto M1097. Taj dodatak ,,A1'' znači da je urađena modernizacija (određeni tehnički redizajn) na tom modelu. Sledeći redizajn slijedi 1998 god. kada se na kraj stavlja oznaka ,,A2'' (recimo raniji sanitet M1035 sada je M1035A2). Naravno, stanje na terenu (razni ratovi) iznudilo je još mnoge varijante, tako da osim nabrojanih verzija postoji još dosta varijanti i podvarijanti.

HMMWV pripada kategoriji logističkih vozila (lako terensko neborbeno vozilo) koje je zamjenilo širok dijapazon vozila, te samim tim, kao i predhodnici nije predviđen da bude na prvoj liniji fronta. Prvo ućešće u oružanim sukobima imao je 1989 god. tokom izvazije SAD na Panamu, a slavu među civilima je stekao poslije Zalivskog rata (Pustinjska oluja) 1990 i 1991 god., te je postao nezamenjljiv saputnik gdje god je u svijetu djelovala američka vojska (Bosna i Hercegovina, Irak, Avganistan, Sirija,...).

Iako dosta popularan, te je na neki način postao zaštitni znak američke vojske, HMMWV nije bez mana. Možda mu je najveća mana veličina. Naime, zamjenio je nekoliko kategorija vozila, pa tako i najlakšu koja je u predhodnoj generaciji imala samonoseću karesoriju (M151), a bilo je to bilo dosta manje vozilo. Sa separatnom šasijom i posebnom karaserijom, uz zahtjev za što većom iskorišćenošću HMMWV je, jednostavno, preširok (preko 2 m) i pokazao se loše u uslovima urbanog ratovanja (u Avganistanu naročito došlo do izražaja) gdje mu je širina predstavlja najveći problem provlačenja uskim ulicama (ili između ruševina), a isti problem je imao u planinskim područijima gdje su do raznih sela vodili uski putevi (zapravo ono što podsjeća na puteve). HMMWV nije predviđen da bude vozilo na prvoj liniji fronta, i u tom smislu je vrlo uspješno vozilo (logistika), ali na prvoj liniji (opet Avganistan, gdje nije bilo klasičnog fronta, već dosta sporadičnih napada po cijeloj teritoriji) se pokazao kao vrlo ranjiv (po posadu pogibeljan) na improvizovane eksplozivne naprave. Zbog toga se od 2004 god. u većem broju proizvode kompleti za dodatnu balističku zaštitu, no, u zavisnosti od stepena zaštite onu uvećavaju težinu (i za toliko smanjuju nosivost) od 680 do 1.000 kg.

Model sa povećanom nosivošću (M1097A2) je postao baza za vozilo sa povečanim kapacitetom, skraćeno ECV (Expanded Capacity Vehicle) koje može nosti veća komunikacijska skloništa, odnosno može biti opremljeno i težom balističkom zaštitom. Tako je nastao model M1113, koji ima nosivost od 3.090 kg (bez uračunate težine balističke zaštite). Time se gama HMMWV ECV vozila širi, pa slijedi M1114 koji ima balističku zaštitu od pušćanog zrna 7,62 mm, te od projektila 155 mm i protivtenkovske mine od 5,4 kg. M1116 ima na krovu pokretnu kupolu sa raznim naoružanjem. Po potrebi (zahtjevima terena) razvijaju se nove verzije.

Ovim možemo reći da HMMWV ima četri generacije, prva generacija tokom osamdesetih godina, druga sa dodatkom ,,A1'', treća sa dodatkom A2'', te četvrta ECV. HMMWV se proizvodi već skoro četrdeset godina. Previše? Da, za bilo koje vozilo. Ipak i dalje se unapređuje i još uvjek je aktivan u službi (po raznim dostupnim studijama predviđaju mu prisutanost u američkoj vojsci do ... negdje piše 2035, a neke predviđaju i do 2050 god.). No, prije nego što pođe u penziju treba neko zamjensko vozilo.

Zamjena za HMMWV

Pošto se HMMWV dosta koristio u borbama (a to mu nije prvobitna namjena) pokazao se ranjivim. Zato su u izviđačke misije slali oklopna vozila, a koja su još većih dimenzija od HMMWV-a, te nemaju potrebnu mobilnost da ispunjavaju tražene zadatke. Iako je dodata balistička zaštita na HMMWV ista ne predstavlja sastavni dio vozila (nije u prvobitnim nacrtima predviđena) tako da nije efikasna koliko bi trebalo. Zbog toga se od 2006 god. razvija zajedničko lako taktičko vozilo, skraćeno JLTV (Joint Light Tactical Vehicle) koje još od nacrta ima predviđene razne nivoe balističke zaštite. Od 2016 god. počinje proizvodnja ovog vozila koje ima oznaku Oshkosh L-ATV (Light Combat Tactical All-Terrain Vehicle, što znači lako borbeno taktičkog terensko vozilo). Oshkosh L-ATV u mnogim jedinicama američke vojske mijenja HMMWV, ali neće biti ista popunjenost jer je L-ATV vozilo za borbena dejstva.
Šta je sa onom izvornom potrebom za lakim neborbenim terenskim vozilom kakvim je HMMWV (kao i njegovi predhodnici) zamišljen? Pravi nasljednik je interno prenosivo lako udarno vozilo, skraćeno ITLSV (Internally Transportable Light Strike Vehicle) koje se razvija od 1999 god., a proizvodnja mu počinje 2009 god. Tokom 2020 god. se pojavljuje vozilo pešadijskog odreda ISV (Infantry Squad Vehicle). No, i ta vozlia su projektovana tako da se može nadograditi balistička zaštita. Svakako, lako terensko neborbeno vozilo ima sve manju primjenu jer više ne postoje klasične linije fronta, uz gerilsku borbu svako vojno vozilo treba određenu balističku zaštitu tako da se vjeruje da je HMMWV zadnje specijalizovano vojno vozilo u klasi koje se proizvodilo u velikim količinima, a razvijano je bez balističke zaštite.

Civilne verzije

HMMWV M998 je poslužio kao osnova za razvoj civilne verzije. Jednostavno, poslije ,,pustinjske oluje'' zahtjevi za civilnom verzijom rastu pa je AM General 1992 god. počeo da proizvodi verziju za civilno tržište. Oznaka za civilnu verziju je Hummer. Prva dva vozila Hummer koja su izašla 14. marta 1992 god. kupio je glumac Arlond Švacaneger. Karoserija, podvozije i ostale tehnikalije dijeli sa vojnom verzijom. To znači da može da prođe kroz vodu duboku 76 cm, da se popne uz stepenik visok 56 cm, prilazni ugao naprjed je 72, a zadnji 37,5 stepeni, a klirens je 41 cm. Disk kočnice se nalaze pri diferencijalu, a nudio se u tri varijante karoserije: sa mekim krovom, sa četvoro vrata koja ima tovarni dio (pick-up) i kao karavan sa petoro vrata. Unutrašnjost se, naravno, razlikuje, sa plastičnom centralnom konzolom, sjedištima koja mogu biti obložena kožom, stero sistemom i ostalim luksuzom koji je nezamisliv za vojnu verziju. Tokom 1999 god. GM (General Motors) kupuje marketinška prava za Hummer, te se od 2002 označava kao Hummer H1 (tada se pojavljuje na tržištu Hummer H2 koji nema nikakve veze sa vojnom verzijom). Proizvodio se do 2006 god. jer pogonski motor više ne zadovoljava ekološke norme. Hummer H1 se napravio u 11.818 primjeraka.

VLF Automotive je 2017 god. je sklopio ugovor sa AM Generalom za proizvodnju civilne verzije u maksimalno 100 primjeraka godišnje za tržišta Evrope, Bliskog istoka i Kine. Zbog prava na ime Hummer koje posjeduje GM ove civilne verzije se označavaju kao HUMVEE C serije.

Uticaj HMMWV-a

Da, ima i boljih vojnih vozila, to je neosporno, isto kao što je neosporna i popularnost HMMWV-a, pa mnoge druge države imaju HMMWV u svojim jedinicama, recimo Grčka i Turska su po licenci izrađivali HMMWV za svoje potrebe, a neke su ga kupovale (ili im je doniran kao neka vrsta pomoći), te se smatra najrasprostranjenijim vojnim vozilom na svjetu (osim SAD, Grčke i Turske, imaju ga Gruzija, Egipat, Meksiko, Izrael, Poljska, Švajcarska,...). Neke kompanije su napravile direknu kopiju vozila HMMWV (Tiuna UR-53AR50 iz 2004 god za vojsku Venecuele ili Dongfeng EQ2050 iz 2007 za vojsku Kine), a mnogo je češća konkurencija koja stvorena da mu parira, te je HMMWV referentno vozlo kada se upoređuju karakteristike nekog drugog lakog terenskog neborbenog vozila.


wulfy

Oshkosh L-ATV

Oškoš  je konstruisao lako borbeno taktičko terensko vozilo (Light Combat Tactical All-Terrain Vehicle), skraćeno L-ATV, koje je pobjedilo na konkursu za zajedničko lako taktičko vozilo (Joint Light Tactical Vehicle), skraćeno JLTV. Ovo vozilo stupa u red vojske Sjedinjenih Američkih Država od 2016 god.

Razvoj vozila

HMMWV (High Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle) je ušao u redove vojske SAD 1985 god. te je predstavljao odlično logističko vozilo. Ipak, stanje na terenu (ratna područija, pogotovo iskustvo iz Iraka i Avaganistana) otkrilo je neke slabosti ovog vozila. Te slabosti su one situacije koje se zapravo u startnom projektovanju vozila nisu razmatrale, a to je asimetrično ratovanje, te otpornost improvizovane eksplozivane uređaje. Pošto je HMMWV bio vrlo ranjiv kada se suoči sa dvije opisane situacije odlučeno je da mu se doda balistička zaštita. Iako je sa tim dodatnim oklopom postao sigurniji isti je povećao težinu vozila čime su narušene osnovne karakteristike vozila (terenske sposobnosti, brzina, ekonomičnost,...). Radi sigurnosti vojnika u izviđačke misije su umjesto HMMWV počela da idu puno sigurnija vozila koja su otporna na mine i zaštićena su od zasjeda (Mine-Resistant Ambush Protected), skraćeno MRAP. Ipak, MRAP su puno veća i teža vozila, te nemaju potrebnu okretnost kao izviđačka vozila. Takođe je cijena jednog MRAP vozila poprilična naspram HMMWV-a.

Zbog svega toga se 2006 god. pokreće program JLTV (Joint Light Tactical Vehicle) zajedničkog lakog taktičkog vozila kojim bi se razvilo vozilo koje će obezbjediti povećanu zaštitu ljudstva i poboljšani kapacitet, veću mobilnost i prohodnost u odnosu na postoječi oklopljeni HMWV uz odgovarajuću nabavnu cijenu. Tokom 2008 god. poslat je zahtjev kompanijama za razvoj JLTV vozila, te da nacrti vozila budu gotovi do februara 2012 god. Neki od zahtjeva su podrazumjevali da zaštita donje strane vozila bude na nivou MRAP vozila da u konfiguraciji za borbeno taktičko vozilo bude četri sjedišta i da nosivost tovarnog dijela bude 1,6 tona, a u konfiguraciji za borbeno vozilo za podršku budu 2 sjedišta i da nosivost tovarnog dijela bude 2,3 tone. Takođe se tražilo da prosječna cijena osnovnog modela bude između 230 i 270 hiljada dolara. Tokom marta 2012 god. predstavljeno je šest JLTV vozila: AM General BRV-O (Blast-Resistant Vehicle – Off Road), BAE Systems JLTV, Lockheed Martin JLTV, Navistar, Oshkosh L-ATV i Hardwire. U avgustu 2012 god. odabrana su tri vozila kao najbolja: AM General BRV-O, Lockheed Martin JLTV i Oshkosh L-ATV.
Dat im je rok da u roku od 27 mjeseci naprave po 22 prototipa. Do avgusta 2013 god. prototipovi su isporučeni vojsci koja je sprovela testiranja (vožnja po teškim terenima sa punim opterećenjem, otpornost na razne eksplozivne naprave, od zaleđenih do vrućih terena,...). Tokom 2014 god., dok je trajalo testiranje, upućen je zahtjev proizvođaćima prototipova da još jedanput razmotre prosječnu cijenu osnovnog modela, kao i opreme koja će se ugrađivati u isti jer je procjenjeno da će trebati oko 55.000 ovih vozila za potrebe vojske SAD. Tih 55.000 vozila će biti potrebno napraviti do 2040 god. Rok za odgovor je dat do kraja ljeta 2015 god. kada će biti završena i testiranja prototipova. u avgustu 2015 god. odlučeno je da je najbolje vozilo Oshkosh L-ATV.

Konstrukcija

Veliku prohodnost i udobnost pruža sistem nezavisnog vješanja Oshkosh TAK 4i koje koriste i ostala vozila iz proizvodnog programa Oškoš, te neki drugi proizvođači kao što su: Oshkosh MTVR (Medium Tactical Vehicle Replacement), Oshkosh LVSR (Logistic Vehicle System Replacement), Oshkosh M-ATV (Mine-Resistant Ambush Protected), Force Protection Cougar, BAE Systems RG-33,... Ovaj sistem vješanja omogućava da točak ima hod od 51 cm (20 in). Pogonski dizel motor konfiguracije V8 isporučuje 340 KS. Balistička zaštita podrazumjeva dva nivoa koje je vojska SAD nazvala komplet A i komplet B. Komplet A se ugrađuje u fabrici i nalazi se na nepristupačnim mjestima, dok je komplet B dodatni oklop koji se lako skida u slučaju da taktičke potrebe ne nalažu taj stepen zaštite, a potrebno je iz raznih razloga olakšati vozilo. Na taj način se komplet B može premještati sa vozila na vozilo čime se ne moraju opremati sva vozila sa kompletom B već samo ona koja u tom momentu imaju taktičku potrebu za istom. Sa podom dizajniranim u ,,V'' obliku, sa materijalima koji apsorbuju energiju (ublažuju udarni talas) su izrađena sjedišta, kabina, tovarni prostor i pod vozila. Protivpožarni sistem u vozilu ovakvog tipa se podrazumjeva. Največi uspjeh konstruktora je što je ovako zaštićeno vozilo teško svega 6.400 kg (za trećinu manje nego bilo koje drugo MRAP vozilo). Nosivost u konfiguraciji borbenog taktičkog vozila je 1,6 tona + 4 člana posade sa opremom, a u konfiguraciji borbenog vozila za podršku je 2,3 tone + 2 člana posade sa opremom. Osnovna verzija nema naoružanje, ali je konstrukcija vozila tako izvedena da se može jednostavno nadograditi više vrsta naoružanja (laki, sredni ili teški mitraljezi, lanseri raketa, protiv-oklopni navođeni projektili, ...).

Po specifikicaji vojske Sjedinjenih Američkih Država postoje četri osnovna modela, a izvedena su iz sledeća tri: kamionet UTL (Utility), vozilo opšte namjene GP (General Purpose) i nosač oružija za blisku borbu CCWC (Close Combat Weapons Carrier). Osnovna četri modela po oznakama vojske SAD su:
- M1279 JLTV-UTL Utility ju kamionet sa dvoje vrata koje prima dva vojnika (uključujući vozača), te ima veći tovarni dio iza kabine.
- M1280 JLTV-GP je osnovno vozilo sa četvoro vrata koje prima četri vojnika (uključujući vozača) sa manjim tovarnim dijelom nazad.
- M1278 JLTV-GP Heavy Guns Carrier je vozilo kao M1280, a koje je predviđeno da nosi teško nauružanje (koje se kasnije montira).
- M1281 JLTV-CCWC Close Combat Weapons Carrier je osnovno vozilo koje može da učestvuje u borbenim operacijama
Dostupna je i prikolica JLTV-T koju može da vuče bilo koje od četri osnovna vozila.

Pomenimo da je 2020 počeo razvoj vozila izviđačkog vozila JLTV-LRV (Light Reconnaissance Vehicle) koje nema tovarni dio već prima šest vojnika, a godinu ranije (od 2019 god.) počeo je razvoj sanitetske verzuje L-ATV Ambulance kojem je osnova JLTV-ULT.

Korisnici (sadašnji i budući)

Sjedinjene Američke Države su potpisale ugovor u avgustu 2015 god. i za sada je naručeno 49.099 primjeraka za kopnenu vojsku, oko 12.000 za specijalce, oko 2.000 primjeraka za vazdušne snage i oko 400 primjeraka za mornaricu, čime će broj u SAD premašti 63.000. Do kraja 2023 god. očekuje se da će biti isporućeno oko 6.300 vozila.

Slovenija je prvi kupac ovih vozila van Sjedinjenih Američkih Država. U novembru 2018 god. potpisan je ugovor da se između 2021 i 2023 god. isporuči 38 ovih vozila, da bi u septembru 2021 god. naručili dodatnih 37 vozila. Uz tih 75 naručenih vozila najavljano je da će se naručiti dodatnih 24 čime bi slovenačka vojska imala 99 Oškoša.

Crna Gora je u oktobru 2019 god. naručila 67 ovih vozila, a prvih 20 je isporučeno do kraja 2020 god., dok bi ostali trebali biti isporučeni do kraja 2023 god.

Litvanija je u novembru 2019 god. naručila 200 ovih vozila uz to da će najverovatnije kupiti još 200 po isporuci prvonaručenih. Prvih 50 vozila je isporučeno u avgustu 2021 god.

Sjedinjene Američke Države, Slovenija, Crna Gora i Litvanija su, za sada, jedine države koje imaju Oshkosh L-ATV u svojim redovima, ipak neosporni kvaliteti vozila su primetni tako da će u korisnike da se upišu i sledeće države: Belgija je u septembru 2020 god. naručila 322 ovih vozila čime bi zamjenili svoju flotu Iveco LMV vozila, a prva isporuka se očekuje 2023 god. Brazil je u oktobru 2020 god. naručio 60 ovih vozila koji bi trebali biti isporučeni do 2026 god. Sjeverna Makedonija je u novembru 2020 god. naručila 96 ovih vozila sa rokom isporuke do kraja 2024 god. Rumunija je u julu 2021 god. naručila 100 ovih vozila. Portugalija od aprila 2020 god. traži odgovarajuće vozilo kako bi zamjenili postojeću flotu koju čine Land Rover Defender i Toyota Land Cruser HZJ73LV, a Oshkosh L-ATV je ušao u uži izbor. Velika Britanija i njeno Ministarstvo odbrane je u junu 2016 god. pokrenula projekat višenamjenskog zaštićenog vozila MRV-P (Multi Role Vehicle-Protected) a uži izbor su ušla vozila Oshkosh, General Dynamics, RMMV i BAE Systems, te je moguće da upravo ovo vozilo nađe put i u vojsci Velike Britanije.

Tehničke karatkteristike:
motor: Gale Banks Engineering radne zapremine od 6,6 litara
snaga: 340 KS
mjenjač: automatski Allison 2500SP sa 6 brzina
vješanje: nezavisno Oshkosh TAK-4i
posada: 1 + 3
težina: 6.400 kg
dozvoljena ukupna težina: 10.200 kg
dužina: 6,2 m
širina: 2,5 m
visina: 2,6 m
brzina: 110 km/h
brzina unazad: 13 km/h
autonomija: 480 km


wulfy

Pošto je predhodno pomenut Oškoš i jedno od vozila koje popunjava jedinice vojske Crne Gore (VCG), a moja malenkost je upravo iz CG, ,,zloupotrebiću'' ovu temu pa da predstavim još neka vojna vozila koja se nalaze u redovima VCG.

Achleitner RCV Survivor

Kako je ovo relativno nepoznata austrijska kompanija ajde za početak da se upoznamo sa istom. Osnovana je 1932 god., a od 1960 god. konstruišu kamionske nadogradnje i prikolice. Specijalizuju se za proizvodnju karosrija po specifičnim narudžbama, prikolica i specijalnih vozila za policiju i vojsku sa i bez balističke zaštite. Od 1995 god. rade oklopne verzije automobila Mercedes-Benz G klase i Toyota Land Cruiser. Tokom 2010 god. prikazano je najnovije izviđačko i komandno vozilo (Reconnaisance & Command Vehicle) RCV iz serije Survivior 4x4 (preživljavanje). Za osnovu je uzeta šasija vozila Toyota Land Cruiser 200 koja je modifikovana u toj mjeri da može da ponese maksimalnu dozvoljenu težinu od 8 tona (nosivost oko 2,5 tone). Sa V8 motorom koji razvija 286 KS i 650 Nm ovo vozilo može da dosigne 100 km/h. Automatski mjenjač i zaključavanje diferencijala se podrazumjevaju. Oklop pruža zaštitu od pušćanog zrna (Stanag nivo 3), mina (Stanag nivo 2) i improvizovanih eksplozivanih uređaja (do 50 kg). Osim Crne Gore naišao sam podatak da je ovo borbeno vozilo naručila i Kenija (ima i civilna varijanta obojana u crno a za potrebe vožnje predsjednika Kenije). U svakom slučaju vrlo rijetko vozilo, ali pošto ima neke osnovne komponente od velikosrejkog vozila (Tojota) održavanje je donekle olakšano.

Tehničke karatkteristike:
snaga: 286 KS
obrtni moment: 650 Nm
mjenjač: automatski
dozvoljena ukupna težina: 8.000 kg
nosivost: 2.500 kg
dužina: 5,4 m
međuosovinski razmak: 3,2 m
širina: 2,3 m (2,6 m sa retrovizorima)
visina: 2,2 m
dubina vodenog gaza: 0,7 m
napadni ugao: 45%
bočni nagib: 80%
brzina: 110 km/h
autonomija: 800 km


Achleitner MMV Survivor

Kao i gornjem vozilu i ovom je osnova Toyota Land Cruiser, ali izmjene nisu toliko velike tako da je karoserija ista. Militarizovano vozilo za zadatke (Militarized Mission Vehicle), skraćeno MMV, je zapravo Toyota Land Cruiser sa ojačanim vješanjem, dodatnom zaštitom motora i mjenjača, obojane u vojnu boju, mjesta za pet vojnika, a u prtljažniku se nalazi pet boksova za automatske puške (svaki vojnik po jednu), ima prostor za montiranje dvije antene i dvije radio stanice. Modifikovan je i kočioni sistem, te sistem usisa i izduva (kako bi vozilo moglo da ide kroz vodu). Uz sopstvenu težinu od 3.250 kg ima nosivost od 800 kg, a može da vuče prikolicu težine 750 kg. Uz pomoć motora koji razvija 173 KS maksimalna brzina mu je 130 km/h, a atonomija je 600 km. Osim Crne Gore naišao sam podatak da je ovo vozilo naručila i Slovenija.


ACS LAPV Enok

Lako oklopno patrolno vozilo LAPV (Light Armoured Patrol Vehicle) se proizvodi u njemačom gradu Ajhah (Armored Car Systems GmbH). Osnova za vozilo LAPV Enok je Mercedes-Benz G klase, a konstrisan je tako da pruža balističku zaštitu, te veliku prohodnost (sa tim dodatnim teretom oklopa) na svim terenima. To je, naspram gornjih vozila, lako oklopno vozilo čija težina je 5,4 tona. Dužina mu je 4,82, širina 1,9 m, a visina 1,9 m. Uz motor od 184 KS može da ide do 95 km/h uz autonomiju od 700 km. Proizvodnja mu počinje 2008 god., a do 2013 god. njemačka vojska je dobila 247 ovih vozila. Od 2015 god. nudi se varijanta sa pojačanim oklopom te mu je težina 6,1 tona, a od 2018 god. je izmjenjen kako bi se moglo montirati nauružanje sa daljinskim upravljanjem. Osim nNemačke (oko 330 vozila) vojske i policije korisnici ovog vozila su i policijske jedinice iz Finske (15 vozila) i Austrije, te vojska iz Crne Gore (6 vozila).



wulfy

#9
Rekoše mi, da bi priča bila potpuna treba da dodam koje godine su nabavljana pojedina vojna vozila. Evo dopune (sve fotografije su preuzete od Ministarstva odbrane Crne Gore):

Oshkosh L-ATV (2020 - 2023 god.)
VCG Oshkosh L-ATV 2020.jpg

Toyota Hilux (2020 god.)
VCG Toyota Hilux 2020.jpg

ACS LAPV Enok (2018 god.)
VCG ASC LAPV Enok 2018.jpg

Otokar Kobra (2016 god.)
VCG Otokar Cobra 2018.jpg

Mercedes-Benz G klase (2016 god.)
VCG Mercedes-Benz G klase 2016.jpg

Toyota Land Cruiser Sanitet (2016 god.)
VCG Toyota Land Cruiser Sanitet 2016.jpg

Achleitner RCV Survivor (2010 god.)
VCG Achleitner RCV Survivor 2010.jpg

Achleitner MMV Survivor (2010 god.)
VCG Achleitner MMV Survivor 2010.jpg

sledeća priča je o terenskom vozilu za vojsku Velike Britanije...


wulfy

LAND ROVER 1/2
lako terensko neborbeno vozilo za vojsku Velike Britanije

Vojska velike Britanije je krajem četrdesetih godina tražila lako terensko neborbeno vozilo kojim bi se smanjila zavisnost od američkih vozila (Willys MB i Ford GPW). Tokom 1947 god. napravljena su tri prototipa oznake Nuffield Gutty. To je produkt korporacije koju je napravio osnivač Morisa, te u okviru krovne kompanije (Nuffield) rade sledeće komapnije: Morris (automobili), Morris Commercial Cars Limited (kamioni), Wolseley (automobili), Riley (automobili), M.G. (automobili), ... Testirajući ta tri prototipa uočeno je dosta nedostataka te se u okviru iste korporacije (Nuffield) radi trideset protototipova po poboljšanim specifikacijama koji imaju oznaku Wolseley Mudlark.

Tokom oktobra 1948 god. sljedi tehničko udruživanje kompanija Nuffield i Austin čime se razmenjuju razne tehnikalije (način proizvodnje, razvoj novih vozila, spajanje dilerske mreže,...), ali u julu 1949 god. se razilaze uslijed ,,neprimjerenih poteza druge kompanije''. Ovaj detalj o tehničkoj razmjeni je bitan jer je Austin u kratkom roku razvio terensko vozilo, te je ono odabrano od strane armije Velike Britanije.

Sklopljen ugovor je podrazumjevao isporuku 15.000 vozila. Serijska proizvodnja počinje 1. septembra 1951 god. Formalni (vojni) naziv vozila je ,,kamion ¼ tone, 4x4, CT, Austin Mk.1'', a oznaka proizvođača je bila Austin WN1. Austin WN1 za pogon ima Rolls Royce B40 motor sa četri cilindra koji iz 2.838 kubika izvlači 80 KS. Ugovor je podrazumjevao da polovina vozila bude namjenjena za transport, a druga polovina da opremljena jačim generatorom i dodatnim akumulatorima kako bi bila smještena radio veza (vozilo veze) te ima oznaku FFW (Fitted For Wireless, što otprike znači prilagođeno za bežičnu komunikaciju). Austin je počeo da proizvodi Rolls Roys B40 motor po licenci, te je dobio saglasnost da ponudi i civinu verziju ovog vozila (civilna verzija ima oznaku Austin Champ), a koja je opremljena motorom Austin A90 Atlantic (sa radnom zapreminom od 2.660 kubika, te je bio i puno jeftiniji nego Rolls Royce).
   
Iako izuzetnih terenskih sposobnosti Austin je bio tehnički komplikovano vozilo, te u krajnjoj liniji skup u nabavci, a i u održavanju. Zato se poslije 11.000 primjeraka prekinula sardnja između vojske Velike Britanije i Austina. Isti razlog (visoka cijena i komplikovano održavanje) neuspjeha ima i civilna verzija (svega 500 proizvedenih). Prestankom proizvodnje 1958 god. ponuđen je pojednostavljeni model Austin Gipsy (dosta jeftiniji sa jednostavnijom mehanikom) koji se do 1968 god. proizveo u 21.208 primjeraka. Austin Gipsy je preuzeo jednostavnost glavnog konkurenta Land Rovera.

Land Rover je je bio upola jeftiniji od modela Austin WN1, Land Rover se puno jednostavnije održavao, a po obavljenim testiranjima mogao je da izvrši do 80% zadataka koje je mogao da uradi Austin WN1. Da, Austin WN1 je bilo sposobnije vozilo, ali odnos uloženo-dobijeno je išao u korist Land Rovera. 

Land Rover

Rover je prije drugog svjetskog rata proizvodio luksuzne automobile. Po završetku rata potražnja za luksuznim automobilima nije bila naročita, a i materijal za proizvodnju automobila (metal, guma, električni kablovi, ...) je podljegao državnoj racionalizaciji i prednost u snadbjevanju materijalima imale su kompanije koje su orjentisane na izvoz (time Velika Britanija dolazi do povoljne razmjene sa drugim državama). Rover vidi šansu u razvoju poljoprivrednog vozila koje bi popunilo prazninu između traktora i klasičnog drumskog vozila, a uzor za razvoj tog unirvezalnog terenskog vozila im je poznati američki ratni terenac (Willys MB). To vozilo bi, po mišljenju razvojnog tima Rovera, imalo široki krug kupaca van Velike Britanije. Razvoj je počeo 1947 god. te mu daju ime Land Rover (Zemljani Rover). Plan je bio da se Land Rover proizvodi tri do četri godine kada bi se ponovo uspostavila (normalizovala) proizvodnja luksuznih vozila. Ipak, potražnja za Land Roverom je premašila sva očekivanja.

Proizvodnja Land Rovera počinje 1948 god., pogonski motor ima zapreminu od 1,6 l, te razvija 50 KS, a snaga se prenosi preko četvrtostepene mjenjačke kutije. Međuosovinski razmak je iznosio 2,03 m. Land Rover se prodavao isključivo kao komercijano vozilo što podrazumjeva oslobođanje od raznih poreza, ali i ograničenu brzinu na 48 km/h (30 mph), da bi od 1950 god. dobio status višenamjenskog vozila čime se registrovalo kao komercijalno vozilo samo ako se koristilo u to svrhe. Tada Land Rover dobija veći motor zapremine 2 litre. Umjesto prestanka proizvodnje tokom 1954 god. slijedi redizajn čime se i povećava međuosovinski razmak na 2,18 m, a nudi se i model sa zadnjim vratima koji ima produženo međusosovinsko rastojanje od 2,72 m. Nudeći se sa dva međuosovinska razmaka, uz veći broj karoserijskih varijanti povećava se i baza korisnika. Redizajn iz 1956 god. podrazumjeva dodatno povećanje međuosovinskog razmaka pa kraća varijanta sada ima 2,24 m (88 inči), a duža 2,77 m (109 inči). Tokom 1957 god. nudi se i sa dizel motorom, a 1958 god. prestaje proizvodnja.

Druga generacija se nudi sa istim međuosovinskim razmakom od 2,24 m (88 in) i 2,77 m (109 in), ali sa angažovanim dizajnerima kako bi Land Rover bio i privlačno vozilo (prva genaracija je konstruisana tako da se postigne forma, a ovdje je vođeno računa i o formi, ali da ista bude oku ugodna) tako da poseduje i zaobljene linije prozora, neprekidnu bočnu liniju,... zadržavajući prepoznatljivost prve generacije. Pogonski benzinski motor ima 2,25 litara radne zapremine iz kojih izvlači 72 KS. Druga generacija se proizvodila od 1958 do 1961 god., ili ipak...

Druga i po genaracija (oznaka serija IIA) se ne razlikuje puno od druge generacije. Uz dva međuosovinska razmaka od 2,24 m (88 in) i 2,77 m (109 in) je i najprodavaniji Land Rover, a godišnja produkcija je znala da dostigne i 60.000 primjeraka. Oko 70% proizvedenih Land Rovera druge i po generacije se izvezlo (oko 600.000 proizvedenih). Od 1962 god. na verziji sa dužim međuosovinskim razmakom nudi se i sa kabinom iznad motora čime se povećava tovarni prostor. Ta varijanta sa kabinom iznad motora nudi se sa većim motorom (2,6 litre), osovinama koje mogu da podnesu veći teret, te većim točkovima čime se dobio terenski kamion. Druga i po generacija se proizvodila od 1961 do 1971 god.

Treća genarcija se proizvodila od 1971 do 1985 god., te je poboljšana druga i po generacija uz zdržavanje istog međuosovinskog razmaka za kraću varijantu od 2,24 m (88 in) i za dužu varijantu od 2,77 m (109 in). Proizvedeno je oko 400.000 primjeraka treće generacije Land Rovera.

Land Rover ½ tone

Specijalne jedinice Velike Britanije (Royal Marines) su se služile lakim ternskim neborbenim vozilima. Britanska vojska traži vozilo koje će da zamjeni Austin WN1, a to zamjensko vozilo osim dobrih terenskih sposobnosti ne smije da bude teže od 1.134 kg (nosivost helikoptera Westland Wessex kojim bi to vozilo bilo transportovano do mjesta djelovanja). Najmanji Land Rover druge i po generacije u kraćem međuososvinskom razmaku bio je teži od zadatih kriterijuma (1.318 kg). Zato se 1965 god. krenulo u konstruisanje lakšeg vozila na osnovu pomenutog modela. Širina vozila je smanjena za 100 mm skraćivanjem osovina (time je vozilo moglo da stane na standardnu paletu), te se mjenjaju pojedini dijelovi (prednji kraj vozila, pojedini elementi) čime je težina spuštena na 1.202 kg što je još uvjek više nego traženo. Zato se krov, vrata, vjetrobran, gornji dio karoserije, branici konstruišu tako da se zasebno nosi (te se na terenu gdje se isporuči vozilo sastavlja bez alata) čime se vozilo može transportovati helikopterom, a i bez pomenutih dijelova isto je i dalje upotrebljivo. Poslije izgradnje nekoliko prototipova proizvodnja mu počinje 11. novembra 1968 god.

Kada je 1971 god, počeo da se proizvodi Land Rover treće generacije proizvodnja Land Rovera ½ tone se nastavlja, ali osnova je treća genaracija (isto na kraćem međuososvinskom razmaku). Proizvodnja prestaje 1984 god. poslije 37.897 primjeraka. Osim vojske Velike Britanije još 20 armija je bilo korisnik ovog vozila.



wulfy

Land Rover TUM VPK

Krajem pedesetih U Roveru su počeli da razmišljaju o terenskom vozilu koje bi nudilo udobnost njihovih limuzina. Naime, osim isključivo terenske vožnje, možda postoji krug kupaca koji bi putovao u takvim vozilima preko Afrike ili Azije (a tada u tim krajevima nije bilo pristojnih puteva). Tokom 1954 god. predstavljen je prototip nazavan Road Rover koji je imao šasiju od Land Rovera, ali uz unutrašnjo uređenje putničkog automobila. To je bio prototip koji nije krenuo u serijsku prozvodnju, ali da kupci traže takvo vozilo pokazale su šezdesete kada se u Sjedinjem Američkim Državama formira klasa SUV vozila (International Harvester Scout iz 1961 god., Jeep Wagoneer iz 1963 god., Ford Bronco oz 1966 god., Chevrolet Blazer iz 1969 god., ...). Tokom 1967 god. pokrenut je projekat kodnog naziva ,,karavan od 100 inči''. Za pogon je uzet Bjuikov V8 motor koji je prerađen da zadovoljava terenske standarde. To vozilo je nazvano Range Rover i predstavljeno je javnosti 1970 god. Sa međuosovinskim razmakom od 2,54 m (100 in) i moćnim V8 benzinskim motorom mogao je da dostigne 160 km/h, a do 100 km/h je stizao za manje od 15 sekundi (mnogim limuzinama u to vrijeme je to bilo nedostižno), mogao je udobno da smjesti pet odraslih osoba, te je mogao da vuče 5 tona, a terenske sposobnosti su ostale. Pomenimo da su Land Rover druge i po generacije i Range Rover prvi automobili koji su prešli čitavu sjevernu i južnu Ameriku uključujući i čuveni Darijenski rascjep. Prolaskom Darijenskog rascjepa 1971 god dokazali su svoje terenske sposobnosti jer do tada niti jedan drugi automobil nije prošao tuda. Uz dokazane terenske sposobnosti i luksuz na nivou tadašnjih limuzina Range Rover je nudio svestrano vozilo, ali mnogi (bogati) kupci u Africi i Aziji nisu bili zadovoljni pristupom na zadnju klupu (ti kupci su uglavnom imali svog šofera pa je uobičajno mjesto za vlasnika nazad), tako da se od 1981 god. nudi verzija i sa zadnjim vratima. Popularnost modela raste, a model sa zadnjim vratima se prodaje u puno većem brojem primjeraka. Tokom 1984 god. sljedi redizajn, te se nudi sa kožnim sjedištima, automatskim mjenjačem i svom onom opremomom koja je do tada bila rezervisana za luksuzne limuzine... no, to je daleko od radne mašine, a u međuvremenu se Land Rover pozicinirao kao nezavisna kompanija koja nije dio Rovera...

Britanska auto industriija i njeno udruživanje, pa razlaganje, pa... uh, samo o tome bi se mogla napisati knjiga (u nekoliko tomova), no, da probam pojednostaviti maksimalno. British Motor Corporation Limited (BMC) nastaje 1952 god. udruživanjem Austina i Morisa, a kako su te dvije marke u svom vlasništvu već posjedovale određene marke BMC se sastoji od sledećih kompanija: Austin, Morris, MG, Austin-Healey, Riley i Wolseley. Tokom 1966 god. ujedinjuju se BMC i Jaguar kada formiraju BMH (British Motor Holdings Limited), a iste te godine se ujedinjuju Rover i Leyland stvrajući LMC (Leyland Motor Corporation).

Rover, Leyland i Jaguar su takođe vlasnici pojedinih marki, te se 17. Januara 1968 god. stvara BLMC (British Leyland Motor Corporation) ujedinjenjem BMH-a i LMC-a. BLMC je time posjedovao sledeće marke (u zagradi godina osnivanja): Wolseley (1895), Lanchester (1896), Leyland Motors (1896), Daimler (1896), Riley (1898), Albion (1899), Standard (1903), Rover (1904), Austin (1905), Morris (1912), Vanden Plas (1913), Alvis (1919), MG (1923), Triumph (1923), BSA (1924), Jaguar (1935) i Austin-Healey (1952). Sledeće 1969 god. stavraju novu marku u koncernu Mini. Tokom 1975 god. BLMC postaje BL (British Leyland).

Tokom 1978 god. Land Rover postaje posebna kompanija u okviru BL grupacije, te u proizvodnom programu imaju dva modela Land Rover i gore pomenuti Range Rover. Od 1984 god. BL počinje da se razlaže, recimo te godine se izdvojio Jaguar kao samostalna kompanija (zajedno sa kompanijom Daimler, uz posjedovanje prava na ime Vanden Plas). Uz gašenje pojedinih marki, ili rezlaganja, ili prodavanja 1986 god. grupacija BL (British Leyland) mjenja ime u Rover grupacija. Njemački BMW tokom 1994 godine postaje vlasnikom onoga što je ostalo u Rover grupaciji. No, već 2000 god. odlučuju se da otarase Rover grupacije. Ford je kupac Land Rovera, a BMW zadržava pravo na imena Mini, Triumph i Riley, dok ostatak postaje nezavisna kompanija sa nazivom MG Rover grupa.

civilna varijanta terenca (uz ograničenu vojnu upotrebu)

Vidjeli smo da se Land Rover u tri generacije proizvodio od 1948 do 1985 god., te da je bio vrlo popularan terenski automobil, a poslužio je i kao osnova vojnom modelu Land Rover 1/2 tona. Došlo je vrijeme za moderniji terenski automobil. Land Rover 110 (međuosovinski razmak od 2,8 m, odnosno 110 in) je predstavljen 1983 god. Uz dizajnerske značajke starog modela dijelio je i neke tehničke, kao što je motor (2,25 litarski benzinski i dizel). Ipak, tehnički se razlikovao od predhodnika u mnogim stavkama, a najvažnije su: spiralne opruge umjesto gibnjeva, permanenti pogon na sva četri točka sa centralnim diferencijalom koji se zakljućava (iz modela Range Rover) umjesto pogona na zadnju osovinu sa uključivm i prednjim pogonom, modernija i udobnija unutrašnjost naspram spartanske, visočiji vjetrobran iz jednog dijela, ...  Osim opisanog modela iste 1983 god. ponuđen je i model Land Rover 110 Crew Cab koje je imalo produženi međuososovinski razmak od 3,23 m (127 in), a koji se nudio komunalnim službama, policiji, vojsci, gradilišnim kompanijama,... jer je nudio šest mjesta za sjedenje uz povećanu nosivost od 1,4 tone (Land Rover 110 je imao nosivost od 1 tone), te je omogućavao istovremeni prevoz materijala i radne posade na razne zadatke. Kada se 1984 god, pojavio Land Rover 90, model sa oznakom Land Rover 110 Crew Cab postaje Land Rover 127. Land Rover 127 se nudio u raznim radnim varijantama, počevši od opisane zatvorene kabine, preko otvorenog prostora za utovar (pick-up), kao radionica, ambulatno vozilo za teške terene, kao šasija sa kabinom za raznu nadogradnju,... Pomenusmo da je 1984 god. predstavljen Land Rover 90 sa međuosovinskim razmakom od 2,36 m (93 in), te nosivošću od 0,6 tona. Land Rover 90, Land Rover 110 i Land Rover 127 su u osnovi radna vozila za razne specijalizovane službe (utility vehicle), no ponuđena je i verzija Land Rover 90 Conty i Land Rover 110 County koja su bila opremljena udobnijim sjedištima, modernijim grafikama na instrumentima (koji su se menjali u zavisnosti od trendova), razne opcije boja spoljašnosti i unutrašnjosti (svake godine se nude drugačije kombinacije boja), sa opremom kao što je radio kasetofon, krovni nosači daske za surfovanje, nosači bicikla, aluminisjski točkovi, ... spisak dodatne opreme je preuzet sa luksuznog modela Range Rover. Tim stalnim izjemana je model stalno unapređivan i širila se baza kupaca, pogotovo kod onih koji više nisu htjeli da imao ,,zastareli'' model.

Da, ova trojka je po svemu (gledajući čisto tehnički aspekt) mnogo bolje (upotrebljivije) vozilo nego predhodni modeli, ipak sve ovo nije uspjelo da povrati kupce koje je Land Rover izgubio početkom osamdesetih godina. Krovna kompanija BL je postala pozanta po automobilima sa lošim kvalitetetom, a to se odrazilo i na Land Rover, pa se kuci odlučuju za Toyotu Land Cruiser ili Nissan Patrol ili ... nešto kvailitetnije. Jedan od načina da se smanji pad prodaje je bila i specijalizacija (naročito za model Land Rover 127) koji su po zahtjevu kupaca preređivani u ultimativne radne mašine (počevši od privatnih kupaca, preko raznih komunalnih službi do vojske koja je koristila Land Rover 127 kao lanser za ispaljivanje raketa Rapier).

Najveća promjena stupa tokom 1990 god. kada ovaj model dobija ime. Od tada imaju tri osnovne varijante: Land Rover Defender 90, Land Rover Defender 110 i Land Rover Defender 130 (isto je međuovosnko rastojanje kao i prije iako je oznaka drugačija). Osim drugačijeg imena sljedi i tehničko unapređenje u vidu pogonskog motora oznake 200Tdi. Ovaj dizel motor sa turbo punjačem koji pruža 107 KS i 264 Nm je uskoro preuzeo glavninu kupaca (do tada su se uglavnom kupovali sa benzinskim motorom). Zbog tolike potražnje za dizel motorom od 1994 god. se nudi u svemu poboljšan 300Tdi koji nudi 111 KS i 264 Nm. Od 1998 god. nudi se samo sa dizel motorom, i to potpuno novim oznake Td5. Td5 ima pet cilindara, a iz 2,5 litre radne zapremine izvlači 122 KS. Zbog novih normi od 2007 god. Defender više nema motor koji je konstruisan za njega već ga uzima sa polica drugih proizvođaća (2,4 litarski motor koji pokreće Ford Transit). Proizvodnja je prestala 29 januara 2016 god, a zadnji model koji je napustio proizvodne trake je Land Rover Defender 90 sa mekim krovom.

vojni TUM VPK

Oklopni Rootes serije FV1600 (proizvodio se od 1958 do 1971 god.) i Land Rover ½ tone (proizvodio se od 1965 do 1984 god.) na kojem su nakanadno dodavana zaštita su korišćeni za patrole u Sjevernoj Irskoj, ali tim vozilima početkom devedesetih ističu resursi. Tada je odlučeno da se konstruiše vozilo koje će po izlasku iz fabrike biti spremno za patroliranje područijima u kojima je određen nivo opasnosti. 

Za razvoj novog patrolnog vozila poslužio je Land Rover Defender 110, te je prvi primjerak prikazan 1992 god. Zvanični naziv od strane vojske Velike Britanije je ,,kamionet srednje nosivosti'' TUM (Truck Utility Medium) sa kompletom za zaštitu vozila VPK (Vehicle Protection Kit), ali je naširoko poznato kao ,,Snatch'' (kidnaper) jer je po potrebi imao zadatak da uleti u opasne situcaje (misli se na nasilne demonstracije) i izdovoji osobu koju treba privesti. Samo vozilo pruža određen nivo zaštite putnicima od malokalibarskog naouružanja, improvizovanih eksplozivnih uređaja i mina. Sa tim zaštitama težina vozila spremnog za upotrebu (bez naouružanja) je 3.050 kg. Za pogon takvog vozila ugrađivao se V8 benzinski motor, da bi se kasnije prebacilo na ,,standardni'' motor iz Defendera oznake 300 Tdi, a klima uređaj je postao standard. Taj redizajnirani model ima i veću nosivost.

Osim u Sjevernoj Irskoj ovaj Land Rover TUM VPK pratio je vojsku Velike Britanije u misijama koje su imali u Iraku i Avganistanu. U uslovima asimetričnog ratovanja, te upotrebe jačih improvizovanih eksplozivanih uređaja, pokazao je ranjivost (da, isto kao HMMWV, ali ovdje je zapravo situacija alarmatnija jer je, za razliku od vozila HMMWV ovaj TUM VPK od starta imao oklopnu zaštitu), te se među vojnicima počeo prozivati ,,mrtvački kovčeg na točkovima'' (iz rasprave koja se čula u britanskom parlamentu). Tada se pokreće projekt za buduće vozilo komande i veze FCLV (Future Command and Liaison Vehicle), te se 2006 god. poslije pobjede na konkursu počinje proizvoditi Iveco LMV po licenci, a koji kada izađe iz BAE fabrike u Njukaslu ima oznaku Panther CLV (Command and Liaison Vehicle), a koje ima neke izmjene u odnosu na original kako bi primilo nauražanje iz BAE sistema. Proizvodnja ovog vozila prestaje 2009 god., jer se traži vozilo sa više zaštite, te se od 2010 god. nudi Ocelot koji će da zamjeni TUM VPK i CLV na kritičnim misijama. Ocelit je dosta skuplje vozilo od pomenuta dva.

Land Rover TUM VPK se od 2011 god. prepravlja tako da pruža bolju zaštitu čime mu se težina povećava za 1 tonu, pa iz vojne prelazi u policijsku službu, te samim tim nam nije interesatno za ovu temu.


wulfy

Land Rover Wolf


Kao što smo vidjeli u predhodnim tekstovima, Land Rover se proizvodio od 1948 do 1985 god., a taj model je poslužio kao osnova za vojni Land Rover ½ tone koji se proizvodio od 1965 do 1984 god. Nasljednici su Land Rover 90, Land Rover 110 i Land Rover 127, odnosno od 1990 god. Land Rover Defender 90, Land Rover Defender 110 i Land Rover Defender 130, a proizvode se od 1983 do 2016. To vozilo (tačnije Land Rover Defender 110) je poslužilo kao osnova za Land Rover TUM VPK (Snatch). Pomenimo i nešto što nismo pomenuli u gornjim tekstovima Land Rover Defender (u sve tri dužine) se nudio sa ojačanim elementima vješanja kako bi imao veću nosivost te mu je oznaka bila Land Rover Defender XD (eXtra Duty). Upravo je taj ojačani model poslužio kao osnova za novi vojni model (TUM VPK se zasnivao na običnom Defenderu 110) jer je Ministarstvo odbrane zahtjevalo visoku pouzdanost u teškim uslovima rada.

Taj novi model je imao osnovu osnovu ponuđenog fabričkog modela, ali se u dosta tehničkih detalja razlikovao od osnove da ga možemo svrstati u zaseban model. Krenimo redom. Šasija je ojačana i nešto drugačijeg oblika kako bi mogla da ponese drugačiji raspored tereta (naouružanje i teret u zadnjem dijelu vozila). Zadnja osovina je ojačana da može da izdrži skokove (pod punim opterećenjem) bez loma. Točkovi su predviđeni za veće napore, te su teži. To je prouzrokovao problem sa rezervnim točkom jer uobičajno mjesto montiranja (na prednjem braniku ili na haubi, ili na zadnjim vratima) bi pruzrokovalo da isti otpadne usljed pojačanih vibracija. Zato se rezevni točak montira sa starne. Modeli sa tvrdim krovom nisu imali aluminijski pokrov kao standardni Defender već je isti rađen od fiberglasa. Za pogon je odbran motor oznake 300Tdi iako se u Defenderima već počeo koristiti onaj oznake Td5. To iz razloga jer 300Tdi ima manje elektronike i samim tim je otporniji na kvarove. Električna instalacija radi na napon od 24 V, te se na taj način jednostavnije montira vojna oprema (a koja takođe radi na napon od 24 V). Poslije obilnog testiriranja 1994 god. predstavljena su dva modela: kamionet male nosivosti Land Rover TUL HS (Truck Utility Light High Specification) koji se bazira na modelu Land Rover Defender 90 XD i kamionet srednje nosivosti Land Rover TUM HS (Truck Utility Medium High Specification) koji se bazira na modelu Land Rover Defender 110 XD. Zajedničko ime im je Land Rover Wolf. Ova dva vozila pripadaju klasičnim terenskim neborbenim vozilima što znači da nemaju nikakvu oklopnu zaštitu. Najavljena je kupovina 8.000 ovah vozila u čak 97 varijanti (veza, komanda, nosač naouružanja, ambulatno, vodootporno,...). Ovo vozilo ima ekstremne preformase na terenu, ali u mnogim vojskama će običan (čitaj puno jeftiniji) Land Rover Defender obaviti sve tražene zadatke tamo gdje nema borbenih dejstava jer Wolf zbog nemanja zaštite izvršava iste zadatke po puno večoj nabavnoj cijeni. Poslije misija u Iraku i Avganistanu i sretanja sa novim oblicima ratovanja (te vojnim potrebama) vojska Velike Britanije je rasprodala flotu vozila Land Rover TUL HS, dok se Land Rover TUM HS još uvjek koristi prije svega kao pozadinsko vozilo veze. 


wulfy

GAZ 69

Stvaranje fabrike GAZ

Kompanija Ford je tržištu od 1908 do 1927 god. nudila Ford Model T koji je bio najprodavaniji automobil na svijetu. Odgovor drugih kompanija (General Motors npr.) je bio da nude jače motore, više opreme, dizajnirane automobile,... tako da je pericepcija Forda Model T bila da je to osnovni automobil za vožnju od tačke A do tačke B (nije imao ,,bespotrebne'' dodatke kao što je npr. električni starter). Ford je krenuo u razvoj nasljednika vodeći računa i o drugim segmentima (ne samo kako automobil što lakše/jeftinije napraviti na proizvodnoj traci), te je samim tim htio označiti prekretnicu u razvoju automobile. Zbog toga ponovo počinju sa oznakom ,,A''. Novi auotomobil ima oznaku Ford Model A, te se u periodu od 1927 do 1932 god. proizveo u 4.858.644 primjeraka u svim verzijama (22 varijante karoserija). Za pogon je zadužen motor radne zapremine od 3,3 litre koji razvija 40 KS. Pomenimo da se na osnovu Forda Modela T proizvodio komercijalni model (kamionet/kombi/kamion/autobus/...) Ford Model TT. Po istom principu se počeo proizvoditi Ford Model AA, zajednička šasija, motor, dijelovi vješanja, djelovi karoserije (prednji kraj i kabina) koji je u nekim tehničkim elementima izmjenjen (ojačana šasija radi veće nosivosti, mjenjač sa brzinom više jer je prva spora, ...). Od 1932 god. nude se Ford Model B, Ford Model 18, Ford Model 40 i Ford Model BB koji mjenjaju Ford Model A i Ford Model AA.

Vrhovni ekonomski savjet Sovjetskog Saveza je 31. maja 1929 god. sa kompanijom Fordom potpisao ugovor o tehničkoj saradnji kako bi se u Sovjetskom Savezu uspostavila serijaska proizvodnja automobili i kamiona. U gradu Nižnji Novogord je počela izgradnja fabrike po Fordovim standardima, a ista je završena 1. Januara 1932 god. Nižnjinovogradska automobilska fabrika (Нижегородский автомобильный завод), ili skraćeno NAZ (НАЗ) je počela sa prozvodnjom dva modela NAZ A (Ford Model A) i NAZ AA (Ford Model AA). Iste te (1932 god.) grad Nižnji Novogord mjenja ime u Gorki (po piscu Maksimu Gorkom) te se mjenja i ime fabrike koja se sada zove Gorkivska automobislaka fabrika (Го́рьковский автомоби́льный заво́д), skraćeno GAZ (ГАЗ), te se samim tim mjenjaju i nazivi modela, pa se od 1933 god. nude GAZ A i GAZ AA. Od 1933 god. ponuđen je i model koji je spostveni razvoj GAZ AAA koji ima dodatnu osovinu nazad (koncepcija 6x4). Treba napomenuti da je Ford model A i Ford Model AA bio zastarjeli koncept automobila/kamioneta jer ima drvenu karosriju, ista nije skroz zatvorena, ... te je iste 1932 god. počela proizvodnja modernijeg sa čeličnom zatvorenom karoserijom. Upravo na iskustvu (tehničkim nacrtima) Fordovog Modela B počela je modernizacija flote vozila koja se proizvode u GAZ-u. Na tom osnovu nastaje GAZ M-1 koji se nudi od 1936 god. i najprodavaniji je automobil u Sovjetskom Savezu prije drugod svjetskog rata. Uz osnovni model GAZ M-1 (zatvorena karoserija sa pet sjedišta) se nudio u nekoliko varijanti: GAZ M-415 (kamionet sa metalnom kabinom i otvorenim tovarnim prostorom nosivosti 500 kg), GAZ 11 (model sa većim motorom koji ima šest cilindra) i GAZ 61 je sa pogonom na sva četri točka. To je osnova na osnovu kojeg je počeo razvoj vozila o kojem ovdje pišemo.

Razvoj lakog terenskog neborbenog vozila u GAZ-u

U američkim novinama koji obrađuju automobile bila je vijest o tri automobila za američku vojsku (Bantam BRC 60, Willys Quad i Ford Pygmy), ali bez detaljnih tehničkih detalja, te sa fotografijama. Primjerak tih novina je došao do Sovjetskog Saveza. Na osnovu toga je u decembru 1940 god. dat zadatak GAZ-u da konstruiše terensko vozilo koje bi služilo za izviđanje, kao komandno vozilo i za vuču lake artiljerije. Tehnički zahtjevi su bili da vozilo teži maksimalno 1.000 kg, te da ima nosivost od 400 kg, da može da ponese četri ljudi, da je dugačak 3,1 m, te da je servisni period na 5.000 km,... Tehnička osnova za razvoj je Ford (odnosno GAZ M-1 i GAZ 61), te se prvi prototip oznake GAZ 64 pojavio tokom marta 1941 god. Testiranje od strane vojske je trajalo tokom aprila i ocjene su bile veoma loše. Na osnovu primjedbi napravljen je drugi izmjenjeni prototip u junu 1941 god., ali testiranje nije završeno u potpunosti zbog drugog svjetskog rata. Ipak, u avgustu se traži da počne proizvodnja izmjenjenog modela koji će služiti za izviđanje i kao komandno vozilo. Do kraja 1941 god, proizvedeno je 601 vozilo (plus jedan prototip), a u toku 1942 god, napravljeno je 67 primjeraka, a 1943. god. napravilo se svega 3 primjerka (ukupno 672 primjerka). GAZ 64 je poslužio kao osnova za oklopni automobil GAZ BA-64 koji je potrebniji u ratnim uslovima tako da ih je napravljeno u 3.903 primjeraka.

Nasljednik GAZ 67 je predstavljen u aprilu 1943 god. u tri primjerka koji su testirani u ratnim uslovima do septembra kada mu počinje proizvodnja. Do kraja 1943 god. proizvodeno ih je 718, a tokom 1944 god. 2.419, a do kraja rata u (9. maj 1945 god.) još 4.851 primjeraka. GAZ 67 (uz redizajn iz 1944 god. oznaka mu je GAZ 67B) se proizvodio do 1953 god., a ukupna produkcija je bila 92.843 primjeraka.

Pomenimo da nije bilo potrebe sa ogromonom ratnom produkcijom ovog modela jer su preko lendliza u Sovjetski Savez isporučivani američki terenci u velikim količinama, a GAZ (i ostale fabrike u Sovjetskom Savezu) se posvetio proizvodnji oklopnih vozila, oružija i ostale borbene tehnike.

GAZ i UAZ proizvode terensko vozilo

Po završetku rata dat je zadatak da se napravi automobil koji bi zamjenio ratni model GAZ 67B i američke terence (isporučeni tokom drugog svjetskog rata u okviru landliza, pa su i bili brojniji od domoćeg vozila). Razvoj novog modela počinje 1946 god. Zadaci koji su postavljeni pred konstruktore su da ima isti pogon na sva četri točka, ali poboljšanu prohodnost, jači motor, veću ekonomičnost, veću udobnost i moderniji izgled naspram modela GAZ 67B. Osim toga potrebno je da ima mogućnost vuče prikolice težine 800 kg. Bazirajući se na iskustvu sa predhodnim modelima (GAZ 61, GAZ 64, GAZ 67 i GAZ 67B), te američkim modelima (Ford GPW i Willys MB) razvoj počinje ,,od nule''. Prvi prototip (E-1) je završen krajem 1947 god., te je u narednom period napravljeno još četri prototipa. Testiranja su završena do kraja 1950 god. (vožnja po lošim terenima sa 70% opterećenja, po blatu, snijegu, kroz vodu, a gdje je npr. imao bolju prohodnost naspram kamiona ZIS 151, mogućnost transporta avionom,...), te se 1951 god. donosi odluka o početku proizvodnje. Prekidom proizvodnje modela GAZ 67B tokom 1953 god. počinje proizvodnja modela GAZ 69 i GAZ 69A. GAZ 69 ima mjesta za osam osoba (vozač i suvozač, te dvije klupe sa po tri sjedišta) i dvoje vrata, a GAZ 69A ima mjesta za pet osoba (vozač i suvozač, te jedna klupa za tri osobe iza koje se nalazi mjesto za prtljag) i četvoro vrata, a sama sjedišta su bila udobnija (GAZ 69A je namjenjen za više čelnike). Sve varijante su imale platneni krov. Četvorocilindročni motor koji je uzet iz modela GAZ 67B je poboljšan prije svega u potrošnji (skoro za duplo smanjena potrošnja goriva), a iz 2,1 litre radne zapremine je razvijao 55 KS. Snaga se prenosila preko mjenjača sa tri brzine. Od 1954 god. ovaj automobil proizvodi i Uljanovska automobilska fabrika (Ульяновский Автомобильный Завод), skraćeno UAZ (УАЗ), da bi 1956 god. prestao da se proizvodi u GAZ-u. Do prestanka proizvodnje proizvedeno je 20.543 primjeraka modela GAZ 69A i 16.382 primjeraka GAZ 69. Pošto se proizvodi samo Uljanovsku oznaka mu je UAZ 69 (odnosno UAZ 69A). Tehnička poboljšanja su počela da se rade 1968 god. (pojačane kočnice, drugačiji meki krov, svjetla,...) da bi se završila do 1970 god. Od tada je nova oznaka modela UAZ 69-68, odnosno UAZ 69A-68. Proizvodnja je trajala do 1972 god., te se proizveo u više od 600.000 primjeraka (skoro polovina proizvedenih je izvezena). Nudilo se nekoliko varijanti ovog vozila (osim dvije varijante koje smo pominjali),a to su bile sledeće verzije:
- GAZ 69 – osnovna verzija sa dvoje vrata i osam mjesta za sjedenje.
- GAZ 69A – verzija sa četvoro vrata i pet mjesta za sjedenje, te prtljažnim prostorom.
- GAZ 69E – verzija sa zaštićenom električnom opremom.
- GAZ 69M – izvozna verzija sa dvoje vrata i osam mjesta za sjedenje. Sve izvozne verzije imaju veći motor zapremine 2,43 litre.
- GAZ 69ME – izvozna verzija sa zaštićenom električnom opremom.
- GAZ 69AM – izvozna verzija sa četvoro vrata i pet mjesta za sjedenje.
- GAZ 69AME – izvozna verzija sa zadnjim vratima od prtljažnika (ostale varijante nemaju vrata nazad, već samo bočna), te zaštićenom električnom opremom.
- GAZ 69P – policijski model.
- GAZ 69B – poštanski automobil za ruralne krajeve.
- GAZ 69LSD – sanitet.
- GAZ 69DIM – detektor mina (ako je dubina mine manja od 70 cm).

Tehničke karatkteristike:
motor: M20 od 2,12 litara
snaga: 55 KS
mjenjač: sa 3 brzine
posada: 1 + 4 (GAZ 69A) ili 1+7 (GAZ 69)
težina: 1.535 kg (GAZ 69A) ili 1.525 kg (GAZ 69)
dozvoljena ukupna težina: 1.960 kg (GAZ 69A) ili 2.175 kg (GAZ 69)
dužina: 3,85 m
širina: 1,75 m
visina: 2,03 m
međuosovinski razmak: 2,3 m
brzina: 90 km/h
prosječna potrošnja: 14 l/100 km

GAZ 69 se izvozio u 56 država (GAZ 69M, GAZ 69ME, GAZ 69AM i GAZ 69AME), a 1957 god. je licenca prodata Rumuniji (ARO M461) i 1962 god. Sjevernoj Koreji. Pomenimo da se fabrički nije isporučivao sa metalnim krovom, ali je bilo radionica koje su kasnije dodavale čvrsti krov. Tokom 1972 god. mjenja ga model UAZ 469, a do tada je GAZ 69 (UAZ 69) proizveden u 634.285 primjeraka (69 u 356.624; 69A u 230.185; izvozni 69M i 69AM u 10.551 primjeraka, a ostatak na ostale modifikacije).


wulfy

UAZ 469

Kako je nastao UAZ

Njemačka vojska je nadirala prema Moskvi. Zbog toga je u oktobru 1941 god. odlučeno da se fabrika ZIS iz Moskve prebaci istočnije u Uljanovsk. Do početka 1942 god. u Uljanovisku počinje proizvodnja ratnog materijala iz ZIS-a (npr. kamion ZIS 5). Od 1947 god. u Uljanovsku se proizvodi GAZ AA, a na toj osnovi tamo i razvijaju prve sopstvene prototipove. Od 1954 god. sklapaju GAZ 69, da bi 1958 god. osvojili proizvodnju. Naime 1954 god. osnovano je sopstveno dizajnersko odeljenje, a već 1955 god. rade projekat za vojsku, razvoj kombija na tehničkoj osnovi terenskog vozila GAZ 69. E, sada, da bi se razumjelo označavanje vozila u Sovjetskom Savezu pomenimo da su 1945 god. dodeljene oznake svim fabrikama. Na osnovu toga je išlo označavanje modela. Evo koje su oznake dodeljene za razne proizvođače iz Sovjetskog Saveza:
od 1 do 99 – GAZ (Го́рьковский автомоби́льный заво́д)
od 100 do 199 – ZIL (Завод имени Лихачёва)
od 200 do 299 – YaAZ (Яросла́вский мото́рный заво́д) KrAZ (Кременчуцький автомобільний завод)
od 300 do 399 – UralAZ (Ура́льский автомоби́льный заво́д)
od 400 do 450 – MZMA (Московский завод малолитражных автомобилей) od 1969 god. AZLK (Автомобильный завод имени Ленинского Комсомола)
od 450 do 499 – UAZ (Ульяновский Автомобильный Завод)
od 500 do 599 – MAZ (Мінскі аўтамабільны завод) i BelAZ (Беларускі аўтамабільны завод)
od 600 do 649 – KAZ (Кутаисский Автомобильный Завод)
od 650 do 699 – PAZ (Па́вловский авто́бусный заво́д), LiAZ (Ликинский автобусный завод) i LAZ (Львівський автобусний завод)
od 700 do 999 – ErAZ (Ереванский Автомобильный Завод), LuAZ (Луцький автомобільний завод), ZAZ (Запорізький автомобілебудівний завод) i RAF (Rīgas Autobusu Fabrika)
Pridržavajući se gornje opisanih oznaka prvi samostalni projekat iz Uljanovska imao je oznaku UAZ 450. To je bio kombi sa pogonom na sva četri točka, a koji se proizvodio od 1958 do 1965 god. Nasljednici od 1965 god. su UAZ 451 sa konfiguracijom 4x2 (proizvodio se do 1981 god.) i UAZ 452 (proizvodi se još uvijek, ali je početkom osamdesetih promjenjen sistem označavanja).

Razvoj modela

Od 1957 god. počinje razvoj modela koji bi nasljedio GAZ 69. Prvi nacrti su bili dosta radikalni i prikazivali su amfibijsko vozilo sa motorom smještenim u zadnjem dijelu, ali se zbog cijene razvoja odustalo od toga. Prvi prototip budućeg terenskog vozila se pojavio 1961 god. te mu je oznaka UAZ 460, no kada ga je vojska testirala (uporedo sa modelima Land Rover i Sachsenring P3) nije bila zadovoljna sa ponašanjem automobila. Ponuđen je i UAZ 471, revolucionalni model sa samonosećom karoserijom i nezavisnim vješanjem (pomenimo da je inspiracija pronađena u automobilu Ford M151, te da je sličan prototip ponudio i MZMA oznake Moskvich 415). Pomenimo da je UAZ 460 poslužio u Kini kao osnova sa njihov terenski automobil Beijing BJ212, a koji počinje sa proizvodnjom 1965 god. Vojska je odbila oba prototipa, UAZ 460 zbog loših terenskih karakteristika, a UAZ 471 jer je previše komplikovan i skup. Odlučeno je da se zadrži ,,tradicionalni'' pristup konstrukciji. Pošto se radi u razvojnom timu UAZ-a odlučili su da prosto dodaju cifru ,,4'' ispred postojeće oznake ,,69''. Tako se dobila oznaka UAZ 469, model koji će da nasljedi GAZ 69. Na osnovu zahtjeva vojske i iz iskustva skupljenim na serijskom modelu GAZ 69, te prototipovima UAZ 460 i UAZ 471 tokom 1962 god. predstavljaju prototip koji liči na budući serijski model, no vojska u svom izvještaju, između ostalog, piše: ,,izdržljivost i pouzdanost prototipa UAZ 469 je loša, lošija nego na modelima GAZ 56 (kamion) i GAZ 69A, te zahtjeva strukturna i proizvodna poboljšanja. Upotreba automobila UAZ 469 u vojsci i narodnoj privredi može da se odobri po sprovedenim dodatnim testovima''. Prototip sa poznatim oblikom i karakteristikama se pojavio 1964 god., tako da se u raznoj sovjetskoj štampi pojavljuje od 1965 god. kao najava nastupajućeg novog modela. Ipak, serijska proizvodnja počinje u decembru 1972 god. kada na proizvodnoj traci mjenja GAZ 69.

Karoserija je nudila pet vrata (zajedno sa zadnjim za prtljag), ceradom umjesto tvrdog krova, pet mjesta za sjedenje, sa dodatna dva sjedišta u prtljažniku, sa skidajućim arnjevima koji drže ceradu i vjetrobranom koji se preklapa naprjed (na taj način zbog niže siluete ga je lakše kamuflirati, te se može transportovati hilikopterom). Karoserija je postavljena na šasiju, a može da vuče prikolicu težine do 850 kg. Prednja osovina se mogla isključiti da ne bude pogonska (čime se štedilo gorivo na manje zahtjevnim terenima). Pogonski motor sa četri cilindra iz zapremine 2,45 litara razvija oko 70 KS, a snaga se prenosi preko četvorostepene mjenjačke kutije. Da bi se pokazala prohodnost ovih vozila tri serijska (bez iakave dodatne pripreme) automobila UAZ 469 su se popela na nadmorsku visinu od 4.200 metara (Elbrus na Kavkazu). Uz UAZ 469 se od 1977 god. nudi i UAZ 469B koja se razlikuje po nižem klirensu (220 mm naspram 300 mm), te nema reduktor. Time se nudi kupcima kojema treba prohodno vozilo uz manje ekstremne zahtjeve, te sa nižom nabavnom cijenom. Na osnovu ta dva osnovna modela nude se razne modifikacije tako da su ovo modeli koji se nude:
- UAZ 469 – osnovni vojni model
- UAZ 469B – osnovni model bez reduktora i sa nižim odstojanjem od tla.
- UAZ 469 BI – sa zaštićenim električnim dijelovima.
- UAZ 469BF – sanitet.
- UAZ 469PX – vozilo za izviđanje u radioaktivnim i hemijskim napadima
- UAZ 469AP – policijska varijanta sa tvrdim krovom, rešetkama između sjedišta I zadnjeg dijela, te sa mogućnošću zaključavanja samo spolja.

Tokom 1966 god. u Sovjetskom Savezu se mjenja sistem označavanja vozila (prva cifra ,,3'' znači da se radi o srednjem vozilu koje ima radnu zapreminu motora od 1.800 do 3.499 kubika, a druga cifra ,,1'' znači da se radi o putničkom automobilu, treća i četvrta cifra su oznaka modela, a ako ima peta cifra ona označava da su urađene neke modifikacije na osnovnom modelu, dok šesta cifra označava da je u pitanju izvozni model), a kako je veći redizajn za modele UAZ 469 i UAZ 469B usljedio 1985 god. tada su se i promjenile oznake. Glavne karakteristike redizajna su drugačija svjetla (sa primetnijim žmigavcima), hidraulično kvačilo, brisač vjetrobranskog stakla pokretan električnim motorom, promjena prenosnih odnosa u diferencijalu i reduktoru, sinhronizovane sve brzine u mjenjaču, ugradnja jačeg motora (90 KS), ... To donosi novi način označavanja, tako da imamo sledeće modele:
- UAZ 3151 je nasljednik negdašnjeg modela UAZ 469.
- UAZ 3152 je negdašnji UAZ 469BG.
- UAZ 31512 je nasljednik negdašnjeg modela UAZ 469B.
- UAZ 31514 se počeo proizvoditi 1993 god. (do 2003 god.), te se zasniva na modelu UAZ 31512, a ima metalni krov.
- UAZ 3153 se počeo proizvoditi 1996 god (do 2010 god.), te se zasniva na modelu UAZ 31514, a ima produženo međuosovinsko rastojanje.
- UAZ 31519 se počeo proizvoditi 1997 god. (do 2013 god.), te se zasniva na modelu UAZ 31514, a ima jači motor od 2,89 litara radne zapremine.
- UAZ 315195 se počeo proizvoditi 2003 god., te je najnovija evolucija koja se još uvijek proizvodi. Komercijani naziv mu je UAZ Hunter.

Osnovna verzija UAZ 31512 se prestaje proizvoditi 2005 god., a UAZ 3151 se prestaje proizvoditi 2007 god. UAZ 315195 se još uvjek proizvodi (doduše od 2019 god. kao UAZ 2924 čime iz kategorije putničkih automobila se seli u kategoriju komercijalnih vozila da bi se mogao registrovati jer isti ne zadovoljava mnoge tehničke standardne potrebne automobilima).

Zamjena za UAZ 469

Zamjena za vremešni UAZ 469 (i sve izvedene verzije) je planirana odavno. Prvo da se vratimo na novi sistem označavanja vozila u Sovjetskom Savezu usvojen 1966 god. Kao što smo napisali prva cifra ,,3'' znači da se radi o srednjem vozilu koje ima radnu zapreminu motora od 1.800 do 3.499 kubika; ako je druga cifra ,,1'' znači da se radi o putničkom automobilu, ako je ,,2'' znači da je u pitanju autobus, ako je ,,7'' znači da se radi o kombiju, ako je ,,9'' znači da je u pitanju specijalno vozilo, ...; treća i četvrta cifra su oznaka modela; a ako ima peta cifra ona označava da su urađene neke modifikacije na osnovnom modelu; dok šesta cifra označava da je u pitanju izvozni model.

Tokom 1974 god. predstavljena su vozila kojima je dato ime UAZ Simbir, a trebalo je da zamjeni automobil UAZ 469 (u svim varijantama) i kombi UAZ 452 (u svim varijantama), a oficijilna oznaka modela Simbir je UAZ 3770 (kombi), UAZ 3170 (putnički automobil) i UAZ 3171 (vojna verzija). Tokom 1983 Centralni Komitet Sovjetskog Saveza se zaintersovao za vojnu verziju UAZ 3171, te je potpisan ugovor poslije uspješnih testiranja prototipova. Ipak, godinu kasnije je povučen pitpis jer je novac opredeljen za razvoj automobila sa prednjim pogonom (buduća Lada Samara i Moskvič Aleko). Bez novca razvoj se usporio. Po najavi da su 1989 god. obezbjeđena nova sredstva za razvoj od strane držve počelo se ponovo sa radom te su 1990 god. predstavljeni novi prototipovi UAZ 3972 (vojni kombi), UAZ 3172 (vojni automobil) i UAZ 3172-01 (civilna varijanta). Poslije testiranja vozila su ocjenjenja odličnim i odobren je daljni razvoj da se dođe do serijskog modela. Ipak, 1991 god. se desio kolaps Sovjetskog Saveza te je presušio i novac za razvoj. 

Uzdajući se u sopstvena sredstva 1997 god predstavljen je UAZ 3160 kao zamjena za vremešni UAZ 469 (i sve izvedene verzije). Ipak zbog problema sa stabilnošću i upravljivošću UAZ 3160 prestaje da se proizvodi 2004 god. kada ga nasleđuje UAZ 3162 sa komercijalnim nazivom Simbir. No, i taj model nije bio dugog vijeka jer je 2005 god. predstavljen UAZ Patriot koji ima službenu oznaku UAZ 3163, te je najavljano da će se prekinuti proizvodnja starog modela UAZ 469 (izvednice od istoga), a koja još uvijek nije prekinuta. UAZ Patriot se osim kao osnovni model UAZ 3163 nudi u mnogo varijanti:
- UAZ 23602 (Cargo) je teretna varijanta sa otvorenim tovarnim prostorom (pick-up), te kabinom za dva putnika. Međuosovinski razmak je povećan na 3.000 mm. Proizvodio se od 2008 do 2011 god. te od 2013 do 2017 god.
- UAZ 3164 (Patriot Sport) je sa skraćenim međuosovinskim razmakom za 360 mm, a proizvodio se samo tokom 2010 god.
- UAZ 31631 (Patriot Diesel) sa dizel motorom Iveco F1A se proizvodio od 2008 do 2012 god.
- UAZ 31638 (Patriot Diesel) sa dizel motorom ZMZ 514 32 se proizvodi od 2012 god.
- UAZ 236021 (Profi) je kamionet (pick-up) sa pogonom samo na zadnje točkove i kabinom za dvoje.
- UAZ 236022 (Profi) je kamionet (pick-up) sa pogonom na sve točkove i kabinom za dvoje.
- UAZ 236023 (Profi) je kamionet (pick-up) sa pogonom na zadnje točkove i produženom kabinom.
- UAZ 236024 (Profi) je kamionet (pick-up) sa pogonom na sve točkove i produženom kabinom.
- UAZ 236031 (Profi) je kamionet (pick-up) sa pogonom na zadnje točkove, kabinom za dvoje i produženim međuosovinskim razmakom.
- UAZ 236032 (Profi) je kamionet (pick-up) sa pogonom na sve točkove, kabinom za dvoje i produženim međuosovinskim razmakom.
- UAZ 3163-015 AP je patrolno vozilo za Ministarstvo inostranih poslova Rusije koje se pravi od 2013 god.
- UAZ 3163-103 je vojna verzija predstavljena 2015 god.
Ipak, ovi nasljednici su više civilna nego vojna vozla. Ako bi tražili istinskog nasljednika lakog terenskog vozila koje je predviđeno za izviđanje (a kojem u današnjim uslovima treba balistička zaštita) onda bi GAZ 69, odnosno UAZ 469 (sa izvedenim vojnim varijantama), zamjenio ,,Tigar'' (Тигр) koji se pojavio 2005 godine.