[gaspa]

Dogodila se, eto, i ta prilika, da zavirim malo u Afriku. Kako je posjeta bila strogo ciljana, nisam imao vremena tumarati naokolo kako sam inače navikao, a i bio sam pod stalnom paskom raznoraznih "agenata" tj. domaćih "biznismena" koji su mi sve organizirali (sačuvaj me, Bože, u budućnosti takvih "organizacija") i, naravno, stalno bili negdje pored, oko ili iza mene, da se ne bi negdje dogovorio kakav posao, a oni ostali bez provizije  .

U svakom slučaju, koliko god da je kratko trajalo (5 dana), Afrika je jedno lijepo iskustvo, i žao mi je da od Gane (osim prijestolnice Accre) nisam gotovo ništa vidio.

Za takav put prvo se treba pripremiti. Cijepiti protiv tropskih bolesti. I razmišljati o malariji koja je tamo zakon i za koju cjepivo ne postoji. Reda radi, postoje dvije vrste navodno učinkovitih tableta. Lariam se pije jednom tjedno: prva tableta tjedan dana prije puta (kao priprema organizma), onda tijekom boravka u ugroženom području i još 4 tjedna nakon povratka. Pa ako vas onda i ubode koji zaraženi komarac, ne bi trebalo biti nekih opasnih posljedica. Ne bi trebalo - napisah - jer uvijek se situacija može oteti kontroli. Ali, za neke je veća opasnost od malarije sam lijek (lariam) koji može u ne baš zanemarivom postotku slučajeva izazvati nesanicu, tjeskobu, vrtoglavice itd. itd. sve do teških psihičkih smetnji koje mogu potrajati i godinu dana. Pa ti sad, hajde, pij taj lijek! Ili je bolje ne piti i riskirati malariju? Ima i još jedan lijek koji se pije svaki dan i koji preferiraju Ameri (tableta košta kojih 11 kuna dok tableta lariama košta sedamdesetak kuna - oba lijeka moraju se naručiti jer nisu u redovnoj prodaji).

No, zažmirio sam, popio, utvarao si vrtoglavicu i - preživio bez posljedica.

U Ganu se leti. Postoji domaći prijevoznik, Ghana Airways, i on je, barem prema napisima na netu, najuzbudljiviji svjetski prijevoznik. Red letenja, čak i za interkontinentalne letove, ovisi je li i koliko je pilot pospan, a tako nekako proizlazi i za dan leta (ne leti se dnevno nego tjedno ili dvotjedno). Doduše, zato je cijena karte - prava sitnica. Ako smo spremni dublje posegnuti u džep, izabrat ćemo ozbiljnijeg prijevoznika, recimo Alitaliu (zanimljivo, u Gani je dosta jaka talijanska zajednica). Presjedanje iz malog (Dornier 328) u veliki (B767-300) avion je u Milanu, a to izgleda nekako ovako:



Letimo preko pustinje koja zaista djeluje pusto.



Kad se smrači, tu i tamo po jedno svjetlo izgubljeno dolje u tami. Sam pustinjski suton djeluje lijepo.



Kako je Accra na 3. stupnju sjeverne širine, klima je za nas Europljane pomalo naporna. Vruće (preko 30 stupnjeva) i, što je još gore, vlažno. I stvarno mi je nejasno kako domaćini izdrže u crnim odijelima i košuljama dugih rukava, a ne znoje se.

U Accri postoji nekoliko hotela iz svjetskih lanaca koji su standardom prilagođeni Europljanima. A prilagođeni su i cijenama!



Domaćini su simpatični ali ipak hotel čuva osoblje s mitraljezima. Kad sam pošao napraviti par noćnih slika, sugerirali su mi da ne izlazim iz hotelskog dvorišta odn. da se ne udaljavam od hotela. Danju, zbog pretrpanosti obvezama, isključivo sam se vozio (odn. vozili su me) ili čekao po raznoraznim predvorjima.

Accra je grad od kojih 600.000 stanovnika. To je "nizak" grad - ne grade se zgrade više od 4 kata. Razglednice nisam našao - pitao sam se zašto - a odgovor se nametnuo pogledom iz zgrade ganske elektroprivrede na centar grada (slijedeća slika): baš i nema nekih reprezentativnih građevina.



A tu je i glavna željeznička stanica (željeznička mreža je skromna, pa je i Hauptbahnhof nenatkriven  )


u pozadini se vide i neki autobusi

Prolaznici se baš i ne vole slikati pa su slike rađene iz auta, u vožnji. Shvaćam ih jer ih slikamo kao neku senzaciju, da im se čudimo i pomalo izrugujemo njihovom načinu života. Ali, kako god sve to čudno izgledalo, sve ipak funkcionira. Iako nemam pojma gdje se, recimo, snabdijevaju namirnicama ili garderobom, jer takve trgovine nisam vidio. Na semaforiziranim križanjima ulica opsjedaju vas ulični prodavači: jedan prodaje toaletni papir, drugi rashlađene voćne sokove, treći turističke zemljovide Gane, četvrti produžne kabele, peti kaugume, šesti radkape ... i tako u beskraj. Tako, eto, imamo zanimljivi salon namještaja:



ili manje trgovine u trgovačkoj četvrti



Gladni mogu usput u uličnim zalogajnicama staviti nešto pod zub



iako je u otmjenijim restoranima sve mnogo skuplje. Evo koliko novca treba znancu Amerikancu za večeru za petero (najveća/najvrijednija tadašnja ganska novčanica je od 20.000 cedija - što je 1,4 EUR)



Ulogom žene u Gani nisam se imao vremena posebno pozabaviti - tek sam uspio zapaziti neki ponosan stav i puno glava s teretima



Accra je lučki grad ali luku nisam vidio. Ganska obala zapravo i nije loša:



A javni prijevoz? Nepoznanica. Vidjeli smo da imaju željeznicu. Kolosjek je, mislim, 900 mm. Vlakove nisam vidio. Postoji i neki gradski linijski autobusni prijevoz, koji se, zbog relativne skupoće, slabo koristi, bez obzira što autobusi prometuju rijetko. Domaći koriste privatne (ilegalne?) kombi prijevoze u razne dijelove grada i ta vozila su prepuna (ukrcaj u jedno vidimo i na slici ranije, kod "salona namještaja"). Eto 3 slike: kombi kojeg slijedi gradski bus, pa onda taj i takav bus u 2 navrata.







A uočili smo (samo parkirane, ne i u vožnji) američke školske autobuse



Što još ukratko reći za kraj? Da Ganu nastavaju razna plemena s odnosima od tolerancije do netrpeljivosti, da u Gani (službeni jezik je engleski) mnogo naziva (imena, toponima) počinje na A..., da im je pivo dobro, da toče palmino vino kojeg se treba kloniti - mogli bismo još puno o sitnicama...

[Tomek]

Gaspa, sjajna reportaža. Koliko vidim nemaju tako prastari prijevoz koliko bi čovjek očekivao za Afriku. Onaj autobus djeluje dosta novo, a i vidi se Renault 19 koji je 10-ak godina star.
Nego da te pitam ovaj Dornier 328 vozi s Plesa? Za koju kompaniju?

[maky]

Onaj narančasti autobus je Neolan Tropicliner koji se proizvodi cijelu vječnost, doduše, uz redovite faceliftinge 

[tamlover]

Onaj narančasti autobus je Neolan Tropicliner koji se proizvodi cijelu vječnost, doduše, uz redovite faceliftinge 

U Ghani je Neoplan još 1974. otvorio prvu tvornicu autobusa u Zapadnoj Africi, tako da su ovo zapravo homemade busevi.

[Ivan]

Zakon.

A ovaj Tropicliner ima prednji motor? U Africi su očito i dalje nezaobilazni... 

[maky]

Evo ga, ovu sliku imam dosta već na kompu, mislim da sam je našao na službenoj stranici www.neoplan.de
Ovako ih proizvode, nije baš sofisticirano, ali za Afriku se traži robusnost 


Inače u Ghani proizvedu 150 komada godišnje.