[akzg22]

Kompanija je bila osnovana kao Lancashire Steam Motor Company 1896. godine u gradiću Leyland,a naziv Leyland Motors je nastao 1907. godine kada kupuju firmu Coulthards, Preston. 1919. godine počinju proizvoditi autobuse. 1946 godine Associated Equipment Company (AEC) i Leyland Motors su formirali British United Traction Ltd, suradnja je bila na području proizvodnje trolejbusa. 1955. potpisuju ugovor o suradnji sa Ashok Motors, Chennai, Indija u sklapanju i proizvodnji i autobusa, kompanija mijenja naziv iz Ashok Motors u Ashok Leyland. Tokom vremena je Leyland kupio proizvođače autobusa Albion Motors, Dansk Automobil Byggeri A/S, Danska (suradnja,a kasnije su kupili većinski dio), nakon toga kupuju Associated Commercial Vehicles (ACV), (korporacija koja je obuhvćala proizvođače autobusa AEC, Thornycroft, Park Royal Vehicles i Charles Henry Roe), kasnije će se kompanija preimenovati u holding kompaniju Leyland Motor Corporation Limited. 1968. godine Leyland Motor Corporation Limited se spaja sa British Motor Holdings (BMH) u kojoj su proizvođači autobusa kao što su Daimler, Guy, British Motor Corporation (BMC), Austin i Morris. 1974. korporacija zapada u velike financijske probleme,a 1975. godine bankrotira pa ju britanska vlada nacionalizirala i mijenja ime u British Leyland (BL) i dijeli se na 4 cjeline s tim da se odjel proizvodnje autobusa i kamiona zove Leyland Truck & Bus. 1981. godine se Leyland Truck & Bus razdvajaju. 1986. British Leyland mijenja ime u  Rover Group i privatizira se. 1987. Leyland Bus se odvaja od Rover Group i postaje samostalna kompanija. 1988. Volvo Buses kupuje Leyland Bus i preimenuje modele u Volvo s tim da ime Leyland nestaje 1993. godine nakon zatvaranja zadnje tvornice u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ipak, Leyland ime se na neki način vratilo u Veliku Britaniju jer je Ashok Leyland kupio većinski udio u Optare, Sherburn-in-Elmet 2010. godine. Leyland je izvozio tokom svoje povijesti i autobuse, motore i mjenjače širom svijeta,a na ovim prostorima je Leyland postao poznat po tome što su širom bivše Jugoslavije prometovali njihovi rabljeni autobusi na kat, kasnije je Leyland počeo izvoziti nove autobuse na ove prostore, kasnije su izvozili i šasije. Koliko je meni poznato, njihove autobuse su karoserirali Autokaroserija Novi Sad, Autokaroserija Split, Goša Smederevska Palanka i Ikarus, Zemun.

[akzg22]

Leyland LERT 1/1 (bliže), karoserist: Autokaroserija Novi Sad i Ikarus Ik 161 (dalje), karoserist Ikarus, Zemun. Leyland Royal Tiger Worldmaster LERT je bio naziv za Leyland autobuse na ovoj šasiji za inozemna tržišta na kojima se vozi desnom stranom (volan je na lijevoj strani i samim time su Leyland šasije i autobusi su imali volan na lijevoj strani). Royal Tiger Worldmaster je bio i ostao najprodavaniji model kompanije u povijesti i jedan od najprodavanijih autobusa uopće, bez obzira da li se radilo samo o šasiji ili o kompletnom autobusu.

Izvor: http://english.republika.mk/bus-museum-in-gjorce-petrov-municipality/

[akzg22]

Leyland Kokarus, karoserist: Ikarus, Zemun. Šasija je Leyland Royal Tiger Worldmaster LERT. 

Izvor: http://www.gspbeograd.net/viewtopic.php?t=211&start=370

[Paško]

Službena oznaka ovog modela bila je G-50.

[akzg22]

Leyland LERT 1/1 prospekt, karoserist: Autokaroserija Novi Sad. Izvor: picclick.de

[wulfy]

Na ovom linku http://archive.commercialmotor.com/article/14th-april-1961/43/worldtrtasters-to-be-made-in-yugoslavia stoji članak od 14.4.1961. god., ukratko:

IMR (Industrija Motora Rakovica) i Leyland Motors su potpisali sporazum o licenci na 10 godina za autobus Worldmaster šasije LERT 1.1, 0.680 dizel motorom, poluautomatskim mjenjačem sa 4 brzine. Karoserija je ona što je radi Metropolitan-Cammell-Weymann, Ltd, a ima 23 mjesta za sjedenje i 100 za stojanje. Ugovor podrazumijeva i kupovinu 160 gotovih autobusa sa rezervnim djelovima.

Po ovom linku http://www.autoslavia.com/lejland-je-stara-gradska-faca/ i toj priči bilo je 77 mjesta za stajanje i 23 za sjedenje.

Da li je zaista IMR bio nosioc posla (od 1961 godine posluje u sistemu ITV) kako piše u članku? Ako jeste jesu li uspjeli da osvoje proizvodnju motora ili je preko sistema ITV to ,,otišlo" Famosu? U prvom postu piše da su karoserije rađene u karosernicama: Autokaroserija Novi Sad, Autokaroserija Split, Goša i Ikarus. Kako je po ugovoru licenca važila 10 god. (do 1971 god.) da li je G-100 odgovor na isticanje licence? Odnosno da li se FAP-ovi tadašnji autobusi sa centralno postavljenim motorom oslanjaju na Leyland tehnologiju?

[akzg22]

Koliko ja znam, IMR nije uspio iskoristiti licencu, jer nisu uspjeli usvojiti Leylandovu tehnologiju. FAMOS je najvjerojatnije usvojio tehnologiju ali to nisam siguran. Prve serije kamiona FAP 18 B (nadimak Bombarder) su imali Leyland Motore od 204 KS, kasnije je FAMOS usvojio tehnologiju (krajem 60-ih ako se ne varam) i rezultat je bio FAMOS motor od 200 KS. Slika pokazuje Leyland Royal Tiger Worldmaster LERT 1/1, navjerojatnije karoseriran u 11. oktomvri Skoplje. Po neprovjerenim pričama, ovo je bio navjerojatnije Leyland Kokarus, koji se u Skoplju i nije pokazao (loša završna obrada), pa je bio rekaroseriran u Skoplju u toku 60-ih. Izvor: Facebook, Đorđi Petrovski.