[Paško]

U petak, 27.12. skupilo se nas devet (trojica s foruma autobusi.net, pet {Halambek, Tomek, ikar, Portos i ja} s ovog foruma i naš domaćin, vjerni pisac ove teme Suboticanin) u Subotici kako bismo se provozali Ikarusima IK-161, posljednjim takvim uopće koji negdje vozi i IK-111, jednom od dva koja još uvijek voze u Subotici. Veliko hvala Suboticaninu na kontaktiranju tvrtke i dogovaranju da autobusi budu na linijama tog dana te hvala firmi što su nam to omogućili i na kraju nas također pustili u obilazak garaže. Slika ima dosta pa dok vam događaj ne stignem dočarati fotografijama i još nešto teksta, uživajte u Željkovim videima:

[Suboticanin]

Meni je bilo izuzetno drago upoznati vas osobno i ugostiti vas u Subotici.Zahvaljujući na ljubaznosti osoblja i rukovodstva Subotica transa,nije bilo teško ovo sve organizirati.Uvijek ste dobrodošli u Suboticu!

[Paško]

Pa, krenimo s fotografijama. Postavit ću i nešto Željkovih, a to je i fotografija #43, prvog autobusa Subotica-transa koji smo sreli. Dogovorili smo se da ćemo se naći kod kolodvora. Tu sam uhvatio redom #102, SU-018-MI (garažni se ne vidi od uništene reklame), #804 (Ikarbus s MAN-ovim motorom), #29, #618 (iza njega je, čini mi se, bio #619, a oba su Otokari Territo, s kojima u Subotica-transu nisu zadovoljni), #47, SU-080-TŠ

[Paško]

Tu sam još uhvatio #42 i već viđeni Ikarbus iz drugog smjera. Displej mu radi kao i na većini autobusa koji su kupljeni novi, dok na rabljenima ne radi ni na jednom ili u većini. U međuvremenu smo se svi sastali, upoznali i čekali dolazak IK-161, koji smo već vidjeli u dolasku na jednom od raskrižja. Dočekali smo ga u 13:22. To je, barem po mojim saznanjima, posljednji IK-161 koji negdje vozi. Naravno, jedan je i od posljednjih Ikar(b)usa s ovakvom karoserijom - u Poljskoj je sačuvano nekoliko IK-160P, čini mi se. IK-161 bila je evolucija modela IK-160 nastala zamjenom Rabina motora MAN-ovim. Proizvodio se od druge polovice osamdesetih pa sve do 1996. godine, kad su u Hrvatskoj takvi modeli već gotovo bili prošlost. U Zagrebu IK-161 vozili su 1987-1996, a u Splitu 1988-1997 pa vam je jasno da mi je ovo prvi put da sam se u nekom od njih imao priliku voziti. Bilo mi je, naravno, odlično. Bus je u mnogočemu sličan Sanosima S218 koje sam sad već prošle godine otpratio u vječna lovišta. Isto ima ručni mjenjač od šest brzina, a mislim da ima i isti motor. Dakle, uživancija, pogotovo kad znate da je bus bio na remontu 2017. (što imate zabilježeno u temi), gdje je osvježen, a i motoru je napravljena generalka. #94 je sasvim slučajno 1994. godište. Dio je serije tada već Ikarbusa (ime je promijenjeno radi spora s mađarskim Ikarusom) koji su originalno bili namijenjeni izvozu u Tursku, ali su uslijed ratnih problema i sankcija preraspodijeljeni po Srbiji. Vozači GSP-a Beograd kažu da su najbolja serija ovog modela koja je ikad proizvedena, što je vrlo vjerojatno istinito.

Ikačom smo se napravili krug na liniji 1A Kelebija Opština - Jadran - Bolnica - Novo Naselje. Slike koje slijede su s okretišta Novo Naselje, Liht Josipa. Na zadnjoj fotografiji vidite Željka kako našem vozaču pokazuje slike, naravno, njegove makete Ikarusa IK-160.

[Paško]

Trilexice. Unutrašnjost busa standardno je jednostavna s nekoliko subotičkih dodataka, primjerice tapecirungu na sjedalima. Subotički sustav naplate karata zove se Subus i funkcionira preko kartica koje se poništavaju pri ulasku i izlasku iz autobusa. Međutim, koliko sam shvatio našeg domaćina, neki od validatora uopće ne rade. Karte se plaćaju po smjeru, ne vremenu vožnje pa smo na svakom okretištu platili 9 x 95 dinara. To dođe nešto malo više od 6 kuna. Tehnologija koja u busu odudara elektronska je (samo pisana) najava stanica. Taj civilizacijski doseg potpuno je nepoznat u Splitu, petsto puta turističkijem gradu, barem nominalno. IK-161 opremljen je i Wi-Fijem koji se čak i mogao uhvatiti tu i tamo, dok u IK-111, našem idućem vozilu, uopće nije radio.

[Paško]

Volan u autobusu nije originalni, već je još duplo stariji od njega. Dolazi s IK-5, točnije IK-5R, vjerojatno serije za Rumunjsku koja je na kraju 1978. isporučena Subotici, gdje su bili prvi zglobni autobusi. Tri komada iz te serije završila su u Splitu, gdje su također bili prvi zglobni autobusi. Vrlo zabavni bili su mi stop signali ugrađeni u firmi. Zapravo su to svjetla s nekog starog autobusa koja se pale pritiskom na jedno od dugmeta koji stoje iznad vrata. Povratkom u centar grada vidjeli smo i tri stupa preostala od tramvajske mreže, ukinute još 1974. godine, ali koja bi se uskoro u drugačijem obliku mogla vratiti u Suboticu.

[Paško]

Slijede slike sa stanice Kelebija Opština. Jesam li spomenuo da su sve linije, stanice i vozni redovi Subotica-transa dostupni na Google Maps? U Splitu nije niti jedna. Zbog Rabinih osovina svi Ikarusi su i u Srbiji, baš kao i kod nas, zvani jednostavno Rabe iako je to često bilo netočno. Primijetite kako ispod dva sloja boje (ove svjetloplave i ranije modre) izbija originalna crvena. Tablicu s brojem šasije i podatcima, nažalost, nisam pronašao u autobusu jer je vjerojatno zaboravljena prilikom remonta. No, tu je bila naljepnica s ispitivanja tahografa. Kući sam skužio da je busu registracija produljena doslovno dan prije našeg dolaska. Nek' nam poživi!

[Suboticanin]

Ikarbus sa displejem na kome pokazuje liniju 2 je IK-103,garažni broj 70. 

[Paško]

Nešto Željkovih fotografija. S Ikarusom smo se oprostili kod stanice Lifka, nazvane po Art bioskopu Lifka koji se tu nalazi, nazvanom po Aleksandru Lifki, koji je otvorio to prvo stalno kino u gradu 1911. godine. Željko je tu uhvatio nasljednika #101, također nedavno "remontovanog", dok sam ja uživao u kockicama bureka. Čekali smo IK-111, a znali smo točno kad će doći jer u Subotici postoje displeji koji na stanici najavljuju dolazak pojedinog autobusa u sekundu. To je još jedan izum koji se čak i pojavio u Splitu, ali neslavno propao te smo i dalje bez njega. U ovom trenutku valjalo bi nešto reći i o samom gradu. Vjerojatno vam nije pretjerano poznata, a zasigurno je i bizarna činjenica da je početkom 20. stoljeća i do stvaranja Kraljevine SHS subotički gradski kotar bio najveći na području te zajedničke države sa stotinjak tisuća stanovnika. Sami se nazivaju gradom secesijske arhitekture, što je definitivno točno, ali s nešto mađarskog štiha, najviše vidljivog u Gradskoj kući, najvećoj zgradi u Subotici koja se nalazi nasuprot Narodnog kazališta, za koji sam tek sada saznao da je zapravo nedavna rekonstrukcija srušene stare zgrade. Grad je vrlo lijep, ali na mnogim mjestima vidi se i da je dosta propao. Ljudi se čine jako pristojnima - svatko na koga smo naišli ostavljao je dojam srdačnosti i dobrodošlice. Subotica je i dandanas multikulturni grad u kojem ćete na svakom koraku naći trojezične, srpsko-mađarsko-hrvatske natpise. 2011. sam grad imao je nešto manje od 100 tisuća stanovnika, 33% Srba, 30% Mađara, 9% Hrvata i 9% Bunjevaca. Sami taj miks dosta je simpatičan, primjerice u momentu kad u naš Ikarus ulazi majka s djetetom s kojim razgovara na mađarskim. Subotica je od mađarske granice zračnom linijom udaljena samo nešto više od deset kilometara.

[Paško]

Vozni park Subotica-transa jako je šarolik. Tu je i Mercedes-Benz Conecto prethodne generacije #72, kao i Feniksbusov gradski Iveco Daily #306. Ima ih dosta, a nisam uopće bio iznenađen da mu nije radio displej. Blago rečeno, nisam njihov fan. Slikao sam i starog, izraubanog #44. Ali, mi smo čekali jedan još stariji bus, #75. To je Ikarus IK-111, solo verzija autobusa s kojim smo se ranije vozili. Ovaj je među starijim autobusima u garaži jer je upravo ovih dana postao oldtimer - 1990. je godište. Jedan je od dva autobusa tog modela koji još voze, a drugi je #79. Njega smo uhvatili na završetku trase linije 4A Lifka - Veliki Radanovac. Nakon kratke vožnje uslijedilo je razgledavanje, fotografiranje i što sve ne kod Spomenika žrtvama fašizma. Na ovom se Ikarusu godine dobro vide i hrđa iz njega izbija na sve strane, ali više-manje je uredan. I dok zglobni ima šest, ovaj ima samo četiri brzine i prigušeniji zvuk motora, ali mu se zato dobro čuje klapanje diferencijala koje se u najvišoj brzini onomatopejski može izraziti glo-glo-glo.

[Paško]

U ovom sam Ikarusu našao i pločicu na kojoj sve bitno piše. Registracija je produljena prije mjesec i pol dana. Ima originalni volan za koji je Stefan sa srpskog foruma utvrdio da tipično "zijeva". Wi-Fi router u 30-godišnjem Ikarusu. Top. Zanimljiva su mi bila Wegman četverokrilna vrata, nazvana po njemačkom proizvođaču. Njihov drugačiji mehanizam zahtijeva i drugačiju kutiju.

[Paško]

Pogled na vrata (s dodanim crvenim rukohvatima) i krov. Evo i gdje treba pritisnuti da se upali stop signal. Trojezične naljepnice - meni kao jezičaru posebno je zanimljiva različita uporaba "radi" i "zbog" u srpskim i hrvatskim natpisima. U hrvatskim autobusima uglavnom ćete pronaći nepravilnu varijantu. Čekići nisu otuđeni. Lampe u autobusu originalne su, a u splitskim autobusima vidio sam ih na stotine. Često su završavale i u autobusima uvezenim iz Njemačke i Austrije. Iznad vozača nalazi se lampa iz nešto novijeg Ikarusa. A vozač Roland koji nas je vozio je, inače, Mađar.

[Paško]

Pogled na unutrašnjost. Trilexice.
I krenusmo. Cijelim putem razmišljao sam što je u glavama ljudi koje nas gledaju kako fotografiramo i snimamo i hoćemo li završiti na nekom od lokalnih portala.

[Paško]

Uslijedio je odlazak u Veliki Radanovac. Naravno, sve ceste kojima smo išli ravne su i bez ikakvih uspona - na takvom je terenu Subotica, mađarski Szabadka. Putem smo sreli dosta ljudi na biciklama. A kad smo došli do Velikog Radanovca, put je nestao i ostalo je samo blato. Pogledajte samo to okruženje! Ikarus još u njemu izgleda kao posljednji krik tehnike. Radanovac je subotičko naselje koje ima oko dvije tisuće stanovnika i šest je kilometara udaljeno od Palića, do kojeg je nekada išao tramvaj. Danje svjetlo polako je nestajalo, ali ostalo ga je taman dovoljno za par odličnih fotografija.

[Paško]

Linija 4A prolazi i pokraj garaže Subotica transa, gdje smo se iskrcali jer je naš posjet garaži zahvaljujući domaćinu već bio dogovoren. Prije izlaska iz Ikarusa, koji je nekad također bio modro-bijeli, još jedan pogled na njegovu unutrašnjost i detalj, posebni subotički dodatci za rješavanje problema gubljenja zraka. Fotografije s brojevima s Facebooka su Tomekove. U garaži smo prvo pogledali tramvaj, Škoda najvjerojatnije rekaroserirana u Subotici.